-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Ovim se film potpuno približio nadrealizmu uništavajući fabulu, likove, psihologiju, čak i standardnu emociju, u ime pokreta slike kao sveobuhvatnog i maksimalno izraženog sadržaja. Pa, ipak, avangardne kombinacije nisu mogle da budu okvalifikovane samo kao proizvoljne pjesničke stilizacije, jer su proizlazile iz određenog stanja duha stacioniranog u realnosti i tražile mnogo veću snagu bez koje bi ritam bio nemoćan u svojoj funkciji i značenju. Zato su i predmeti dovedeni u poziciju da i sami učestvuju u svojim preobraženjima i oslobođenjima kroz dinamiku ritma kao vrhunskog izraza njihovih mogućnosti. Posle niza nesigurnih pokušaja, koji vuku svoje porijeklo od „Ludosti doktora Tiba“ Abela Gansa, ovakva shvatanja dobila su svoju potvrdu u „Međučinu“ Renea Klera i nizu drugih filmova do „Andaluzijskog psa“ Luisa Bunjuela i Salvadora Dalija kao simbola filmskog nadrealizma. Sam Bunjuel je nastojao da unese zabunu u tumačenje svog filma „Andaluzijski pas“ na taj način što je tvrdio da ovo nije avangardni film i da ne proističe iz atmosfere u kojoj su se nalazili drugi istraživači slobode filmskog izraza. Želio je, čak, da se i ogradi od teorija avangarde i pri tome je isticao svoju odbojnost prema svakom estetizmu. Ali, uz sva takva uvjeravanja, njegovo stvaralaštvo nije moglo da iziđe izvan kruga htijenja i ideala koji su prožimali mlade slikare, pisce, pa i filmske stvaraoce. Njemu svakako nisu bila strana shvatanja Andre Bretona, teorije Žermene Dilak ili svi oni manifesti koji su se ređali između devetnaeste i dvadeset i pete godine. Valja imati na umu da je Bunjuel radio i kao asistent uz Žana Epstena, zaokupljenog traganjem za sopstvenim istinama. Jer, ovaj poznati umjetnik i teoretičar je smatrao da film nema unaprijed ni oblik ideje ni određene materije. Zar njemu nije bilo stalo do opisa bitnosti čije značenje izmiče granicama samih činjenica? Nije li smisao filma u iluzijama koje su sinteza svijesti i podsvijesti, i više od toga — objašnjenje same ideje i istine i njeno sopstveno potvrđivanje u životu? Taj realizam svega mogućeg doveo je Luisa Bunjuela i Salvadora Dalija do toga da pišući scenario za svoj film nastoje da stvore osnovu koja će im omogućiti da reorganizuju nadrealističku inspiraciju filma. U njima su se tako ukrstili podsticaji koji su dolazili iz tri izvora: filma, literature i likovnih umjetnosti. To je trebalo da ih dovede do subjektivnog filma, a još više do mogućnosti da sasvim slobodno komponuju strukturu kao izraz sopstvenih shvatanja o unutrašnjoj i ličnoj realnosti. Slike su u takvom konceptu potpuno izjednačene sa zvukovima i signalima koji se svrstavaju mimo svakog tonaliteta. Da li je to izolacija slike od svakog logičnog pokreta? Psihoanalitičarima je to bilo teško da priznaju i uporno su činili nemoguće da svojoj logici podvrgnu te nestvarne kompozicije, te ritmičke vrtloge i stanja u kojima se miješaju predmeti ispriječeni između mladića i djevojke. Bunjuelu nije bilo stalo da stvori priču ili da reprodukuje određena raspoloženja, već da na unutrašnjim reakcijama i utiscima izgradi potpuno slobodne slike. Svaki kadar podliježe unutrašnjem modeliranju koje dozvoljava reditelju da se prema ljudskom tijelu, događajima, stvarima, pa čak i duhovnim stanjima, odnosi sasvim neobavezno.To je značilo da se mogu praviti potpuno neočekivane kompozicije, da se odbacuju svaka logika i psihologija, da se modelacija djelova i ljudskog života tijela vrši na principu likovnog stvaranja, da je moguće putem šoka izazvati optičke utiske i da željena kompozicija ni po čemu ne smije da podsjeća na gotove oblike spoljne stvarnosti. Otud su oni uporno razbijali poredak stvari i svuda gdje je to bilo moguće naglašavali svoju nezainteresovanost za samu priču, pa i organizaciju djela. U osnovi, riječ je o oslobađanju forme od konvencionalnog filmskog jezika i formiranju sadržaja na osnovu unutrašnjih emotivnih i misaonih asocijacija.


Nastaviće se

---