-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Jedno od značajnih pitanja koje se postavljalo uoči donošenja Ustava bilo je pitanje imena naroda. Ljuba Jovanović je u tom pogledu zauzeo nedvosmislen stav: srpsko, hrvatsko i slovenačko ime, kao stara narodna imena, moraju ostati u upotrebi, dok jugoslovensko ime treba da se koristi samo u administraciji i komunikaciji s inostranstvom. Jugoslovensko ime je za radikalskog prvaka bilo „nenarodno”, „vještačka tvorevina” koja ima politički karakter jer označava državnu, a ne etničku pripadnost. U zalaganju za to ime on je vidio nastavak nekadašnje borbe protiv srpskog imena, borbe istih onih snaga koje su u Habzburškoj monarhiji podržavale austrijski i mađarski politički naziv.

Kao što je bio za očuvanje imena konstitutivnih naroda Kraljevine, Lj. Jovanović je bio i za očuvanje oba pisma, ćiriličnog i latiničnog. Javljajući se povodom zahtjeva, koji su isticani u dijelu javnosti, za zamjenu prvog pisma onim drugim, on je podsjećao čitaoce „Novog života” da treba brižljivo čuvati srpsku, hrvatsku i slovenačku tradiciju i ne odricati se olako specifičnosti nastalih tokom istorijskog razvitka. Da bi dokazao zašto je ćirilicu, kao element tradicije, neophodno zadržati, Jovanović je koristio naučne argumente koji pokazuju da je riječ o savršenijem, fonetskom pismu, za razliku od latinice koja ne dozvoljava primjenu Vukovog načela „piši kao što govoriš”. Pošto je pitanje pisma tijesno povezano s pitanjem pravopisa, za koji su se Srbi ljuto borili cijelih 50 godina, odbacivanje teško stečenih dostignuća Vuka Karadžića, Đure Daničića i mnogih drugih njihovih prethodnika i saradnika predstavljalo bi jedan veliki korak unazad. Ipak, Lj. Jovanović nije bio ni za potpuno potiskivanje latinice, smatrajući kako ima razloga da i to, duboko ukorijenjeno pismo, ostane u upotrebi, prije svega zbog održavanja veza sa Zapadom.

Za ravnopravnost dva pisma zalagao se i profesor iz Splita Stjepan Roca. Na agresivnu hrvatsku propagandu protiv ćirilice kao izraza tzv. srpske hegemonije, on je odgovorio istorijskim činjenicama koje su upućivale na to da su se i Hrvati u prošlosti služili upravo tim pismom.

Prvim jugoslovenskim ustavom, prihvaćenim 28. juna 1921. godine, bilo je predviđeno donošenje Zakona o podjeli zemlje na oblasti, pa je, s tim u vezi, dr Milovan Grba, član Komisije za razgraničenje oblasti, istupio kao branilac interesa Srba iz Hrvatske. Za razliku od ustavotvoraca, kojima je socijalno-ekonomski kriterijum bio polazna tačka pri predstojećem određivanju teritorijalnog rasprostiranja pojedinih oblasti, dr Grba je smatrao da je mnogo važniji nacionalni princip. S obzirom na nepovjerenje koje je vladalo u odnosima između Srba i Hrvata, on se zauzeo za uvođenje takve administrativne podjele kojom bi bile stvorene „čisto hrvatske”, kao i mješovite oblasti s podjednakim brojem Srba i Hrvata. Na taj način izašlo bi se u susret Hrvatima i uklonili bi se razlozi njihovog nezadovoljstva jer bi dobili oblasti s apsolutnom većinom, a s druge strane, formiranjem mješovitih oblasti postigao bi se i drugi cilj: onemogućilo bi se zapostavljanje srpskih srezova. Podjelom koju je sugerisao dr Grba na području Dalmacije, Hrvatske i Slavonije trebalo je uspostaviti Dubrovačku, Splitsku, Ličko-krbavsku, Kvarnersku, Karlovačku, Zagrebačku i Slavonsku oblast. Sremska županija ušla bi u Novosadsku oblast, a Karlovačka oblast, koja bi obuhvatila srezove Vrbovsko, Ogulin, Slunj, Vojnić, Topusko, Glina, Petrinja, Dvor, Kostajnica, Karlovac i Ličko-krbavska, u koju bi ušli i Šibenik, Knin i Benkovac, bile bi „mješovite” oblasti u kojima bi Srbi i Hrvati bili u brojčanoj ravnoteži. Srez Metković trebalo je pripojiti Mostarskoj oblasti, a Boku kotorsku Crnoj Gori, dok bi Dubrovnik koji, s obzirom na vjekovnu tradiciju slobodne i nezavisne države, prekinutu tek u 19. vijeku, još uvijek ima osjećaj posebnosti ili, kako kaže dr Grba, „regionalnu psihu”, trebalo proglasiti slobodnim gradom. Statusom Dubrovnika u Kraljevini intenzivno se bavio i Ljuba Jovanović. On je takođe uzimao u obzir prethodan istorijski razvitak grada pod Srđem, ali je bio mišljenja da je ne samo uže gradsko jezgro već i područje cijelog dubrovačkog sreza suviše malo da bi dobilo zasebnu oblasnu organizaciju.


(Nastaviće se)

---