Nastupio je potom, ipak, period kakvog-takvog mira između Ljuljđuraja i Berišaja i izgledalo je da su ratne sjekire zakopane. Mrija Ljuljđuraj se vratila sa djetetom mužu Tušu Berišaju i izgledalo je da će život krenuti normalnim kolosijekom, da će nadvladati razum i dobra volja.

A onda, u jesen 1975. godine, stari Ljazder Berišaj je jednog dana pozvao svog prijatelja Maraša Ljuljđuraja da mu dođe u goste kako bi mu, pored ostalog, vratio i neki novac, oko tri hiljade dolara, koji mu je odranije dugovao. Ne sumnjajući ništa rđavo, kakav podmukli plan kuju Berišaji, Maraš je otišao u njihovu kuću. Sačekali su ga stari prijatelj, njegova žena i jedna snaha. Poslužili ga pićem i kavom, a kad je trebalo da mu predaju novac, iz neke bočne sobe je izletio Ljazderov sin Zef Berišaj i bez predomišljanja zapucao prema Marašu.

Maraš, koji je tada imao oko trideset i pet godina, ipak je ugrabio da se zakloni iza starog Ljazdera i izbjegne metke, a kad je shvatio da Zef ne namjerava da odustane, i on je potegao pištolj, od kojeg se, inače, nikad nije odvajao. Kad je čuo kako je Zef jauknuo i da mu je oružje ispalo iz ruku, sunuo je na zaključana vrata da pobjegne. Sustigao ga je, međutim, glas starog Ljazdera:

– Stani, kurvin sine, nećeš danas pobjeći...!

Okrenuo se munjevito i suočio sa uperenim pištoljem u Ljazderovim rukama. Bio je, ipak, brži od starca i opalio samo jedan metak koji je, kako će se kasnije ispostaviti, bio smrtonosan – rani je, pored Zefa koji je na mjestu bio mrtav, ubrzo podlegao i njegov otac.

Maraš Ljuljđuraj je iz kuće Berišaja uspio da pobjegne pješke, bez cipela, bez jakne, bez kola. Po starom običaju, prihvatila ga je i na besu sakrila jedna malesorska porodica. Došla su mu poslije i braća i rođaci, posavjetovali se i sa jednim poznatim advokatom i zaključili da je najbolje da ga nekako prebace u Kanadu, a odatle u Jugoslaviju. Kako, kojim putem i uz čiju pomoć, to više nije ni važno, tek on je za petnaestak dana stigao u Podgoricu, tadašnji Titograd, i odmah se prijavio policiji i ispričao šta je uradio.

Odležao je oko pola godine u istražnom zatvoru, a potom ga je Okružni sud u Titogradu, pošto je prikupio sve dokaze iz policije i pravosudnih organa u Detroitu, oslobodio optužbe, jer je utvrđeno da je djelovao i ubistva počinio u klasičnoj nužnoj odbrani.

Nažalost, dvadeset i šest godina kasnije, Maraš Ljuljđuraj je, nedaleko od svoje kuće u kanjonu Cijevne pao kao žrtva jedne sramotne, kukavičke i podmukle osvete, nezapamćene u Malesiji. U Okružnom sudu u Skadru, u ljeto 2002. godine, na doživotnu robiju je osuđen tada dvadesettrogodišnji Paulin Bujaj iz obližnjeg prigraničnog mjesta Selce, zato što je godinu dana ranije za novac ubio Maraša Ljuljđuraja. Njegov četiri godine stariji komšija i pomagač u ovom zločinu Gzim Naćaj osuđen je na dvadeset i dvije godine zatvora, dok su, zbog podstrekavanja na zločin i pomaganja, na po dvije godine zatvora osuđena još dvojica.

Svi u Malesiji su, naravno, znali, a to ni policiji i sudu nije bilo teško da utvrdi, da iza svega stoje Berišaji, pogotovu što su ubice na mrtvom Maraševom tijelu ostavile ceduljicu na kojoj je na albanskom pisalo „Osvetio sam krv Beriša”.

Tom zločinu je, inače, prethodio još jedan, još jedna sramotna, i časnih ljudi, kakvi su gorštaci iz ovih brđanskih krajeva, nedostojna osveta kakva nije zapamćena u Malesiji. Maraševa sestra Mrija, nakon krvavog obračuna u kući Berišaja i pogibije njenog svekra i djevera, nije napustila njihovu kuću jer nije željela da se odvoji od sina. Nju je, zato, prvu stigla neviteška ruka osvete za ono što je učinio njen brat.

PIŠE:

BUDO SIMONOVIĆ

Nastaviće se

---

Pokušali da mu spale ženu i dijete
Nekoliko mjeseci nakon krvavog obračuna sa Marašem u njihovoj kući, Berišaji su organizovali i potplatili dva crnca da zapale njegovu kuću u Detroitu u kojoj su te noći bile samo njegova supruga Marija i mala ćerkica Ljiljana. Marija je, ipak, na vrijeme opazila vatru i uspjela da izbjegne i iznese i ćerku. Vatrogasci su potom lokalizovali i ugasili požar, a policija je uhvatila palikuće, pošto je jedan od njih zadobio opekotine po ruci.