-
Krsta Marić nezadovoljstvo Hrvata uopšte nije vidio kao posledicu njihove „podređenosti”, već je uzroke nalazio u mržnji hrvatskih masa, koje su težile Velikoj Hrvatskoj pod žezlom Habzburgovaca (u koju bi ušle i Bosna, Dalmacija, Vojvodina, pa čak i dio Srbije), prema Srbima, naslijeđenoj iz Austrougarske i podsticanoj od te države. Hrvatsko pitanje, po Marićevom mišljenju, biće aktuelno sve dok se Hrvati (i Slovenci) ne naviknu na ravnopravnost Srba, nasuprot hegemoniji koju su nad njima imali u Monarhiji. Pošto je hrvatsko pitanje postojalo i prije Vidovdanskog ustava, revizija Ustava je nepotrebna jer bi ono postojalo i poslije nje, već je neophodno da prođe desetak godina parlamentarne vladavine, da se osjete plodovi jedinstva, i strasti će se tada spontano smiriti, optimistički je vjerovao taj radikalski političar.

Optimista je bio i Ljuba Jovanović, jedan od radikalskih prvaka. On je smatrao da je ključ uspjeha u privrednom i kulturnom napretku koji će sve građane Kraljevine konačno ubijediti da se nalaze u svojoj kući, te da će blagostanje pretvoriti pripadnike svih njenih naroda i nacionalnih manjina u rodoljube kakve je imala nekadašnja Srbija. Poput Marića, ni Ljuba Jovanović nije preporučivao reviziju Ustava, već je savjetovao da se pokaže dovoljno „strpljenja, pažljivosti, bratske ljubavi” sve dok se nezadovoljnici ne vrate na pravi put.

Da Vidovdanski ustav isključuje hegemoniju bilo kog od tri „plemena” konstatovao je i M. S. Vladisavljević, uz opasku da Hrvati i Slovenci ipak žele prevlast i pokušavaju da je ostvare uvođenjem autonomija. Taj autor je u problem uvodio i pripadnike onih naroda koji žive na teritoriji autonomne Hrvatske (i Slovenije) a nijesu Hrvati (ni Slovenci), jer bi oni mogli biti nezadovoljni rješenjem za koje bi se izborili pripadnici većinskog naroda na datoj teritoriji. U tom slučaju, oni bi Hrvatima (Slovencima) mogli postaviti iste zahtjeve kakve ovi sada postavljaju Srbima kao većini u državi.

Položaj Srba u Hrvatskoj zabrinjavao je i dr Stojana Dedića, budućeg osnivača radiologije na Medicinskom fakultetu u Beogradu, pisca i dobrog poznavaoca istorije, rodom iz Dalja, koji je bio uvjeren da hrvatska politička elita, pripisujući Srbima tobožnju hegemoniju nad hrvatstvom, u stvari samo prikriva sopstvenu težnju da vlada nad srpstvom u Hrvatskoj, te da se zalaže za autonomije kako bi dobila odriješene ruke i uspostavila prevlast na svojoj teritoriji. Dakle, Hrvatima uopšte nije stalo do proklamovane ravnopravnosti, njihova politika nije defanzivnog karaktera, već ofanzivnog. A ono što je predstavljalo posebnu opasnost bilo je, prema Dedićevom mišljenju, to što oni ne traže autonomiju samo za prostor Hrvatske, već za sve pokrajine nekadašnje Habzburške monarhije. Drugim riječima, Hrvati traže da se zadrže granice naslijeđene iz Austrougarske, kako bi u većini pokrajina potisnuli Srbe u manjinu. U tom smislu, poseban značaj ima Bosna i Hercegovina. U slučaju da i ta pokrajina dobije autonomiju, pobijedio bi princip partikularizma umjesto principa narodnog i državnog jedinstva, pa bi autonomiju, u perspektivi, mogle da traže i druge oblasti, kao na primjer Makedonija.

Neki saradnici „Novog života” zapažali su izvjesne protivrječnosti u zahtjevima hrvatskih političkih lidera u vezi s državnim preuređenjem, pripisujući ih njihovoj demagogiji. Tako je jedan od radikalskih teoretičara Đorđe Gavela primijetio da Radić traži hrvatsku seljačku republiku na čelu sa banom iako se institucija bana zasniva na hrvatskom državnom i istorijskom pravu, ali ne i republika kao oblik državnog uređenja. Taj autor je pozvao Hrvate da odbace državno i istorijsko pravo na kome je uvijek počivala sva njihova politika, da napuste ideju federacije i banske vlasti, da prihvate demokratska načela koja postoje u Kraljevini SHS i konačno preuzmu konstruktivnu ulogu u državi. Hrvatska državna ideologija različita od srpske ne samo što bi dovela u pitanje život u zajedničkom okviru, već bi značila da Hrvati nijesu demokratski narod. Iako je govorio u kondicionalu, Gavela je očigledno bio upravo tog mišljenja naglasivši da, ako zaista nisu demokratski orijentisani, Hrvati „treba da se bore da to postanu, a ne da traže protivno od toga”.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

Nastaviće se

---