Zakon o slobodi vjeroispovijesti, usvojen u Skupštini Crne Gore krajem prošle godine, uzbunio je pravoslavne vjernike i unio nemir u javnost Crne Gore tako da cilj ovog teksta nije da podjele produbljuje, već da čitaocima stavimo na uvid arhivsku građu i činjenice koje su malo poznate, a odnose se na Crkvu i državu u proteklim vremenima.

Malo je zemaljskih naroda kojima je Gospod podario toliko dobara kao što je to prostor Crne Gore. Gospod je bio darežljiv pa nam je dao i više nego drugima. Teško je i nezamislivo pojedinačno izdvojiti bilo koje dobro bez kojeg bismo danas mogli: raznolika klima podesna za život, rodna i plodna zemlja, šume, rijeke, potoci, izvori pitke vode, more, jezera, brda, planine, kanjoni, kotline, doline, ravnine, livade, pašnjaci, vrtovi, voćnjaci, stijene, rude, minerali, bistro nebo i čist pogled... Sva nabrojana dobra danas bi bila nezamisliva bez ukrasa koje su od starih vremena „posijali“ po Crnoj Gori narod i njegovi uglednici – bez njenih crkava i manastira. Kada ovo kažemo, onda mislimo i na rimokatoličke i muhamedanske bogomolje u Crnoj Gori, od kojih neke spadaju u vrhunska graditeljska i umjetnička dostignuća svoga vremena.

Hramove Božje nekada su podizali velmože i vladari kao i zadužbinari u slavu Bogu, zarad oprosta grehova i sjećanja na imena njihova. Kao ktitori, darivali su im bogate posjede od kojih su se mogli izdržavati. U novija vremena crkve su podizali vjernici saborno, ali i pojedinci.

Crkve i manastiri danas nas podsjećaju da i mi pripadamo narodu Božjem. Zaista, na našim prostorima ostalo je i opstalo samo ono što je čovjek podigao u slavu Bogu. Sve što je stvarao sebi u slavu tokom vjekova pretvoreno je u prah i pepeo, za ljudsko oko postalo je nevidljivo.

Značaj i uloga pravoslavne crkve kroz protekle vijekove na prostoru Crne Gore nemjerljivi su i teško ih je opisati.

„Manastiri kao jedine kulturne ustanove prosvjetnog karaktera i jedini rasadnici za širenje pismenosti u samim svojim početcima okupljali su oko sebe prvo djecu glavarsku a zatim i ostalih plemenika i obučavali ih kaluđeri pismenu. Svi su ovi đaci po svršetku škole dobijali čin sveštenika, a zatim u svom plemenu predstavljali pored crkvene i svetovnu vlast – tj. postajali su kapetani, komandiri, serdari, vojvode-vojskovođe itd. Dugogodišnji crnogorski ministar predsjednik pok. Vojvoda Ilija Plamenac bio je pop (sveštenik) a njegova je titula glasila Pop – vojvoda Ilija Plamenac itd. Ovo je dokaz da je manastir u Crnoj Gori kao ekonomski najobezbjeđeniji i sam lično bez ikakvih obaveza ili naređenja preuzimao na sebe ulogu staranja o prosvećenju naroda.“ (Citat iz žalbe zastupnika Manastira Ostrog iz 1928. godine, AJ Beograd, fond 63)

Prostorom Crne Gore u današnjim granicama hiljadu godina unazad gospodarili su razni vladari i različite dinastije. U svim periodima podizane su crkve i manastiri.



MN: OSMANSKO CARSTVO



Nemuslimanima je u Osmanskom carstvu priznavana sloboda vjere i mišljenja što je podrazumijevalo da mogu upražnjavati svoje običaje i pravne propise koji su naslijeđeni iz ranijih vremena. To je značilo da pravni život mogu urediti prema svojoj tradiciji, vjerskim i pravnim principima.

Sultani su kroz vremena donosili brojne naredbe (fermane i berate) kojima su nastojali pružiti zaštitu pravoslavnim sveštenicima i njihovim svetinjama što se najbolje može sagledati iz dokumenata predstavljenih u izvodima. Međutim, carska vlast nije vršena uvijek kako car zapovijeda. Samovolja moćnika bila je prisutna na svim nivoima vlasti. Ogledala se u traženju mita, iznudama, naplati većih dažbina od propisanih, postupanju suprotnom zakonu radi lične koristi, ometanju i zaposijedanju posjeda, vrijeđanju sveštenika, ometanju u službi i dr. Sveštenici su se vrlo često obraćali sultanu, nekada, naizgled, i zbog banalnih pitanja, tražeći zaštitu od lokalnih moćnika, spahija, policijskih i drugih organa.

Iz sačuvanih prevoda deftera i fermana saznajemo da su sa pozicija najvećih organa carstva stizala naređenja lokalnim organima vlasti da poštuju šerijat, zakon, teftere i carske zapovijesti, da zaštite Crkvu i sveštenike ako je pravo na njihovoj strani.

PRIREDILA:

ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

Nastaviće se

---