Sjećate li se vi „Djetinjstva i dječaštva“ od grofa Tolstoja? Tamo ima jedan dječak, koji je glavni junak u cijeloj poemi. On nije običan dječak, on nije kao i druga djeca, on nije kao i njegov brat Volođa. On ima negdje oko dvanaest godina, ali u njegovoj glavi i srcu se pojavljuju misli i osjećanja kakvih nema kod njegovih vršnjaka. Svojoj mašti i osjećanjima on se prepušta sa strašću i već je svjestan da je najbolje da ih čuva za sebe. Njegova stidljivost i veliki ponos mu ne dozvoljavaju da to pokaže pred ostalima. On zavidi bratu i smatra ga neuporedivo višim od sebe, naročito po snalažljivosti i ljepoti lica, a, ipak, on potajno predosjeća da je njegov brat mnogo lošiji u svemu od njega, ali on odagoni od sebe takvu misao i smatra je podlošću. Veoma često posmatra sebe u ogledalu i vidi da je izopačen i da nije zadovoljan sobom. On u mašti zamišlja da ga niko ne voli, da ga svi preziru...

Jednom riječju, ovaj dječak je veoma neobičan, a upravo je pripadao tom tipu porodica srednje-visokog plemićkog kruga, kojem je pripadao sasvim i u cjelosti i Lav Tolstoj. I evo u njihovoj kući, u velikoj porodičnoj kući u Moskvi, okupljaju se gosti na sestrin imendan, sa odraslima dolaze i djeca, takođe djevojčice i dječaci. Počeli su zabava i plesovi. Naš junak je nespretan, pleše gore od svih, on želi da pokaže svoju duhovitost i spretnost, ali mu ne uspijeva, a baš tu oko njega se okupilo toliko lijepih djevojčica. Nije ga napuštala ni stalna pomisao i neprekidna sumnja da je on najgori od svih. U očajanju on je odlučan da napravi sve samo da skrene pažnju na sebe. Pred svim djevojčicama i pred svim tim gordim, starijim dječacima, koje je on smatrao gorim od sebe, on je odjednom, nekontrolisano, sa takvim osjećanjem sa kakvim se bacaju u otvorenu provaliju, isplazio jezik prema kućnom učitelju i udario ga pesnicom iz sve snage. „Sad su svi saznali ko je on, on se pokazao“ – pomislio je u sebi. Njega osramoćenog odvlače i zaključavaju u ostavu. Osjećajući se mrtvim, dječak počinje da mašta kako bježi od kuće, kako odlazi u vojsku, na bojištu ubija mnogo Turaka i umire od rana. Ura! Gdje je naš spasilac, viču svi, ljube ga i grle. On zamišlja kako je već u Moskvi, ide Tverskim bulevarom, ruka mu je u zavojima, njega dočekuje car...

Čim su se vrata otvorila i kad je ušao kućni učitelj sa prutom, odjednom su se njegove misli i mašta raspršile kao prašina.

Kad sam dobio pismo iz Kijeva u kojem su mi opisali smrt jednog dječaka od dvanaest godina, natjeralo me je da se prisjetim „Djetinjsta i dječaštva“ od grofa Tolstoja. Sada ću vam navesti mjesta iz pisma, ne mijenjajući ni jednu riječ prepisanih dijelova. Sadržaj je interesantan.

„8.novembra, poslije ručka, pronijela se gradom vijest da se desilo samoubistvo – objesio se dječak između dvanaest i trinaest godina, učenik gimnazije. Okolnosti slučaja su bile ovakve. Razredni starješina, zbog lekcije koju nije bio naučio toga dana poginuli dječak, kaznio ga je tako što ga je ostavio u školi do 5 časova naveče. Kad je učenik izašao, odvezao je konopac sa vitla, koji mu je pao u oči dok je išao, zavezao ga je za klin, na kojem obično visi takozvana počasna tabla, koja je toga dana zbog nečega iznesena i zadavio sebe. Stražar, koji je ribao podove u susjednim prostorijama, vidio je nesrećnika i otrčao kod inspektora. Inspektor je dotrčao, skinuli su sa vješala samoubicu, ali nijesu mogli da ga vrate u život...

„Šta je uzrok samoubistva? Dječak nije pokazivao bijes i nervozu, bio je dobar učenik, samo je u poslednje vrijeme kod svog razrednog starješine dobio nekoliko negativnih ocjena, zbog čega je bio i kažnjen... Pričaju da je i otac dječaka, čovjek veoma strog, toga dana slavio njegov imendan. Možda je mladi slavljenik sa dječijim ushićenjem maštao o tome kako će ga dočekati kući – majka, otac, braća i sestrice...

Preveo sa ruskog i priredio:

VOJIN PERUNIČIĆ

NASTAVIĆE SE

---