Navikli smo na visok nivo medicinske usluge u našim bolnicama, ali se moramo sjetiti naših kolega koje su utvrdile temelje crnogorske medicine. Jedan od osnivača javne zdravstvene službe na ovim prostorima je prvi hirurg, prvi oftalmolog – doktor Petar Miljanić.

Dok se u Evropi u 19. vijeku razvijao sistem javnog zdravstva, u južnoslovenskim zemljama, posebno u Crnoj Gori, u vrtlogu ratova sa Osmanskim carstvom, nije postojala savremena medicina. U ovim zemljama u to vrijeme vladali su teški uslovi života, loše higijenske prilike, harale su zarazne bolesti, a stanovništvo nije imalo zdravstvenu kulturu. U to vrijeme se sreću ostaci starinskih shvatanja i pogleda na patologije koje se javljaju u ljudskom organizmu, isto kao i narodni iscjelitelji sa različitim specijalnostima. Najčešći tretmani za različita oboljenja bili su puštanje krvi i izazivanje povraćanja kako bi se iz tijela uklonio višak žuči. Za borbu protiv malih boginja korišćena je variolizacija: drevna metoda koja je nastala u Staroj Indiji i prakticirana je u Evropi prije Jenerovog otkrića. Samo u ljeto 1877. godine ruski doktori iz reda Crvenog krsta su na Njegušima prvi put u Crnoj Gori vakcinisali 174 djece tako što su im dali moderne vakcine protiv kravljih boginja.

Prije više vjekova, crnogorski narod se liječio uz pomoć vidara, travara i raznih vračara, tzv. narodnih ljekara, koji su svoja iskustva i tajne prenosili s generacije na generaciju. Metode liječenja svedene su na formulu: „In herbis, verbis et lapidibus“ (bilje, riječi i kamenje).

Svjedoci etnomedicine u tom periodu su „Ljekaruše“, knjige napisane uglavnom u manastirima, u kojima se nalaze molitve i recepti za liječenje raznih bolesti i zdravstvenih stanja. „Samouki ljekari“, veoma popularni u crnogorskom narodu, usuđivali su se da izvedu hirurške intervencije, kakve su, na primjer, trepanacije. Lomljenjem bubrežnih kamenja kod ljudi se bavilo pleme Toske iz susjedne Albanije. U crmničkoj nahiji živjela je porodica Iličković koja se bavila liječenjem rana od vatrenog oružja i namještanjem iščašenja. Iličkovići su dobijali državne privilegije, oficirski grb, potvrde da bi se mogli slobodno baviti vidarskom aktivnošću. Što se tiče očiju, za skidanje „navlake na oku“, kako su nazivali kataraktu, Crnogorci su odlazili kod nekog hodže u daleko Sarajevo ili u nedavno pripojenu Podgoricu sa poznatim, ali samoukim Đokom Lakovićem, koji je to radio po već zastarelom načinu reklinacije.

Zdravstvena služba se počela oblikovati tek osamdesetih godina 19. vijeka ali u većim mjestima još uvijek nije bilo stalnih ljekara. Narod su liječili fizikusi iz redova turskih garnizona. Rad na organizaciji zdravstvene službe započeo je doktor Milan Jovanović Batut (1847–1940), prvi upravnik crnogorske ambulante. Pokušao je povećati broj ljekara koji bi se brinuli o bolesnima, a istovremeno je objavio edukativne članke u „Glasu Crnogorca“, koji su širili svijest o higijeni, zdravlju i profesionalnoj medicini. Međutim, nedostatak organizovanog pružanja zdravstvenih usluga stanovništvu dovodi do toga da nadriljekarstvo bude dio svakodnevice, uprkos naporima Batuta i njegovog nasljednika.

Znatan napredak u pružanju zdravstvene zaštite u Crnoj Gori bilo je osnivanje bolnice „Danilo I“ 1873. godine, koja je dvije godine kasnije počela sa radom i pobrinula se za ranjenike iz hercegovačkog ustanka. Bolnicu je osnovao princ Nikola, po projektu svog ličnog ljekara, Francuza Frileja. Prvi rukovodilac bio je doktor Valerije Tomić iz Dalmacije.

Bolnica je raspolagala sa svega 30 kreveta, bez odvojenog prostora za operacije, zbrinjavanje teško oboljenih i zaraženih. Voda za potrebe bolnice je donošena sa udaljenih izvora. Iza bolnice je napravljen put, sa koga se stvarala buka, a oko bolnice su izgrađene kuće, što je narušavalo mir bolesnicima. Uslovi su bili prilično loši, ali uprkos tome, prema podacima iz maja 1878. godine, kada se vodio bolnički protokol, zbrinjavano je 200–250 pacijenata godišnje, a tokom ratnih godina do 660.

PRIREDILA:

MIRJANA D. POPOVIĆ

NASTAVIĆE SE

---