Poslednje dane života patrijarh Rajačić je proveo u krevetu, teško bolestan. Uz njega je u ovim trenucima bio njegov dugogodišnji saradnik i prijatelj arhimandrit Nikanor Grujić. On je zabilježio da patrijarh poslije Duhova više nije izlazio iz sobe, već je tu i objedovao, pripovijedajući Grujiću „sav život svoj”.

Josif Rajačić je, inače, bio krhkog zdravlja. Imao je problema sa bubrezima i kostoboljom, zbog čega je često boravio u banjama (Mehadiji, Karlovima Varima, Lipiku, Karlsbadu, Roiču). S obzirom na svoje loše zdravstveno stanje, on je već 9. juna 1847. godine načinio svoj testament. „Voshoteh, kaže Rajačić, sim sopstvenoručnim pisanjem izjaviti poslednju volju moju i želanija moja”.

Testament se sastoji iz šesnaest glava, koje su formirane kao posebne cjeline. U njemu Rajačić ističe da je ponosan „što je rođen od pravoslavnih roditelja i zahvalan je Bogu što ga je udostojio da postigne najviše dostojanstvo u pravoslavnoj crkvi i što mu je dao snage da može ovu visoku dužnost vršiti savjesno i predano kraj svih slabosti urođenih svakom čovjeku”.

Josif Rajačić je polovinu svog imetka zavještao sinovcu Aleksandru Rajačiću, koji je stalno bio u njegovoj blizini i prirastao starom patrijarhu za srce. Aleksandar je po testamentu trebalo da dobije dva Rajačićeva zlatna krsta, dva zidna sata, kao i njegovu privatnu biblioteku.[...]

Izbor za mitropolita iz 1842. godine i držanje poslanika koji nisu bili složni prilikom glasanja, što je dovelo do Rajačićevog imenovanja tek nakon drugog kruga glasanja, mučili su ga do kraja života. Na kraju svog testamenta Rajačić je savjetovao episkopima da se ne otimaju i ne svađaju oko toga ko će biti mitropolit, jer je to prevelik teret i ne može ga svako ponijeti. On smatra da je za to sposoban samo onaj ko se odrekne sebe.[...]

Interesantne odredbe Rajačićevog testamenta tiču se njegove sahrane. Patrijarh nije želio da njegovo tijelo bude balsamovano niti secirano, već je trebalo da bude oprano bijelim vinom, opremljeno i izloženo u Sabornoj crkvi ili, u slučaju zimskog vremena, u trpezariji. Zatim, želio je da bude sahranjen na karlovačkom groblju, na brdu Čeratu, u kapeli koju je namjeravao da podigne. Čak je odredio i nagrade sveštenstvu koje na njegovoj sahrani bude učestvovalo.

Život starog i izmučenog patrijarha ugasio se tiho, 1. (13) decembra 1861. godine. Njegove želje vezane za sahranu nijesu ispoštovane. Nikanor Grujić, episkop Platon, arhimandriti i sveštenstvo odlučili su da se sahrana, ipak, obavi prema određenim pravilima. Dva dana nakon smrti izvršena je obdukcija i balsamovanje patrijarhovog tijela. Na opelu, održanom 9. (21) decembra, govorili su episkopi Maširević i Grujić. Maširević je govorio o životu patrijarha Rajačića, od rođenja do smrti (gdje se rodio, gdje je služio, koliko vremena je proveo kao mitropolit i patrijarh na prestolu karlovačkom). Grujić je govorio „koja su bila trenuća u životu njegovom besmrtna, i šta je radio duh njegov u tim trenućima”. Nikanor bilježi da su neka mjesta u njegovom govoru jako dirnula srce slušalaca, naročito kada je rekao „da su urodila poslednja trenuća Njegove radnje mukom, muka je ponijela, ali nam još nije donijela utješnog ploda; to je ona rana, koju je odnio i on sa sobom u grob, i koja tišti i nas najvećma nad grobom njegovim”.

Patrijarh Josif Rajačić je sahranjen u karlovačkoj Sabornoj crkvi, posvećenoj Sv. Nikoli, gdje i danas počivaju. U nekrologu, objavljenom u Ljetopisu Matice srpske (1862), zabilježeno je: „Kao patrijarh upravljao je devetnaest godina krepkom rukom brod pravoslavne crkve i brod naroda srbskog u Austriji! Kao novi Mojsije preduzeo je on, da nas izvede iz tmine egipatske, u kojoj smo toliko godina neznatni i neznani čamili, i da nas uvede u zemlju obećanu, za kojom težiše otci i praotci naši, za kojom težismo i težimo jednako i mi! Ali kao što Mojsiju ne bi suđeno, da svojom nogom stupi u obećanu zemlju, tako ni našom sijedom patrijarhu, da vidi još za svog života utvrđen i obezbijeđen politički život ljubljenog naroda svoga!”

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Kraj)

---