Patrijarh Rajačić bio je na čelu deputacije koja je 14. (26) maja krenula iz Zemuna, preko Zagreba, u Insbruk, gdje se preselio austrijski dvor. Dok su prolazili pored Beograda, sa savske obale patrijarha i deputaciju pozdravljalo je mnoštvo svijeta, među kojima su bili i Toma Vučić i Avram Petronijević. U Zagrebu je patrijarh instalirao Josipa Jelačića u bansku čast, a samo nekoliko dana kasnije ban Jelačić je carskim manifestom zbačen i proglašen buntovnikom. Deputacija, sa patrijarhom Rajačićem na čelu, iznijela je odluke Majske skupštine pred Hrvatski sabor, koji ih je prihvatio iako je bilo problematično pitanje Srema, koji je bio sastavni dio i Srpske Vojvodine i Trojednice (Kraljevine Slavonije kao dijela Trojednice). Tokom saborske rasprave došle su do izražaja razlike u mišljenjima među Hrvatima. Demokratska struja, a naročito narodnjačka inteligencija i omladina, oduševljeno su prihvatili odluke Majske skupštine i savez sa Srbima iz Vojvodine. Na drugoj strani su bili konzervativci, izuzetno sumnjičavi, naročito po pitanju pripadnosti Srema. Hrvatskom građanstvu i katoličkom sveštenstvu smetao je izbor srpskog vojvode, ali oko toga Jelačić nije želio da napravi probleme, jer mu je bila potrebna podrška Srba u Vojnoj granici.

Upravo tih dana, u Zagrebu se našao i knez Miloš, koji je nastojao da iskoristi povoljan momenat, odnosno revolucionarna dešavanja, kako bi se vratio na vlast u Srbiju. Miloš je računao da će svoju namjeru ostvariti oslanjajući se na Mađare. Na svom put do Srbije knez Miloš se zadržao u Zagrebu, gdje je odmah stavljen u pritvor. Ban Jelačić se na ovaj korak odlučio jer je očekivao pomoć od srpske vlade u slučaju sukoba sa Mađarima, kao i zbog veza Obrenovića sa Mađarima. Interesantno je da se knez Miloš ljutio na patrijarha Rajačića zato što je bio na strani srpske vlade jer je, kao i Jelačić, očekivao njenu pomoć, i što nije htio da ga posjeti dok je u Zagrebu bio u pritvoru. Radoš Ljušić navodi riječi kneza Miloša („Obrenovići u revoluciji 1848. godine”), koji nije mogao da opravda patrijarhov postupak: „Znao je za mene, a poznato mu je da sam ovca stada njegova. I bar da mi je jednu posjetu učinio, Bože sačuvaj”.

Deputacija je u Insbruku doživjela potpuno razočaranje. Car Ferdinand je deputaciju primio samo u privatnu audijenciju, a ne kao izaslanike jednog naroda. Audijenciji je prisustvovao i predstavnik mađarske vlade princ Esterhazi, koji je bio ministar dvora. Prijem je bio hladan, a neprihvatanje zaključaka Majske skupštine car je obrazložio riječima: „Ja ne mogu da potvrdim odluke nezakonitog konventa, koje su donijeli moji podanici grčko-istočne vjeroispovijesti zajedno sa gomilom došljaka iz Srbije. [...] Samo su Mađarski sabor, mađarska vlada i vaš zakoniti kongres organi preko kojih mi možete izjaviti svoje želje”. U ovako formulisanom odgovoru ne samo što nijesu priznate odluke Majske skupštine, nego nijesu priznati ni Srbi kao narod. Car, vjerovatno na zahtjev Esterhazija, nije pomenuo Srbe po njihovom narodnom imenu, nego ih je označio po vjerskoj pripadnosti. Osim toga, Srbima je dato na znanje da zavise od mađarske vlade, kao i da nemaju pravo na narodnu skupštinu, već samo na crkveni kongres.

Deputacija je bolje primljena od strane članova dinastije. Nadvojvotkinja Sofija, najmoćnija ličnost dvorske kamarile i majka budućeg cara Franca Jozefa, uplela je u kosu traku sa bojama srpske trobojke, a njen suprug, nadvojvoda Franc Karlo uputio je Srbima riječi ohrabrenja.

Dok je patrijarh Rajačić bio u Insbruku, druga deputacija je upućena na italijansko bojište, u mjesto Rovereto, da obavijesti Šupljikca o njegovom izboru za vojvodu, i zamoli maršala Radeckog da Šupljikca otpusti iz vojske i uputi u Vojvodinu. Međutim, ni ova misija nije uspjela. Dozvolu za otpuštanje Šupljikca morala je da izda vlada, koja je na predstavke upućene od strane deputacije u Insbruku, kao i na one koje je uputio Radecki, odgovorila negativno, smatrajući da čin srpskog vojvode ne postoji, pa samim tim nije ni zakonit. Osim toga, Šupljikac je smatrao da se Srbi moraju pomiriti sa Mađarima, koji bi, za uzvrat, morali priznati srpske privilegije.

Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---