Revolucionarnim događajima, koji su tokom proljeća 1848. godine zahvatili i srpski narod u Habzburškoj monarhiji, prethodila je politička borba Srba u monarhiji, duga više od sto pedeset godina. Još od 1690. godine, kada se srpski narod, predvođen patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem doselio na područje današnje Vojvodine, započeta je borba za opstanak Srba na tim prostorima. Ravnopravnost sa drugim narodima, naročito sa Njemcima i Mađarima, bila je cilj ove borbe. [...]

Revolucionarni pokret, koji je zahvatio monarhiju, stavio je mitropolita Josifa Rajačića pred nove i teške zadatke. Narod i njegovi prvaci, pokrenuti revolucionarnom akcijom, bili su odlučni u namjeri da ostvare svoje davnašnje želje: da proglase Vojvodinu i Patrijaršiju. Njihovi pogledi bili su uprti u mitropolita, koji je, kako piše Jovan Radonić, bio „poznat dotle kao rodoljub i odlučan borac za prava naroda i crkve”. Rajačić je uživao simpatije srpskog naroda, koji je „počeo da gleda na nj kao na svoga poglavicu”. Međutim, iako je bio okretan, pronicljiv, odlučan i smio, Rajačić se u početku kolebao. On se na veliku srijedu, 18 aprila, vratio sa ugarskog sabora u Karlovce. Još iste noći mitropolit je bio obaviješten da se za sjutradan pripremao veliki zbor u Novom Sadu. Sjutradan, na Veliki četvrtak, primio je detaljnije vijesti o događajima u Novom Sadu, tako da je za ručkom bio „neveseo i turoban”. Ubrzo, u Karlovcima se okupilo oko 2.000 ljudi, koji su došli sa zastavama i muzikom. Rajačić je pokušao da smiri narod. Želio je da im se obrati sa prozora, ali na insistiranje, on je ipak sišao među njih: „Rajačić siđe, s krstom u ruci; starca popnu na sto i otpočnu pregovori. Aleksandar Kostić izgovori zašto su došli, a Rajačić stane obećavati sabor. Ali omladina povika: nećemo sabor, a hoćemo narodnu skupštinu, koja će birati vojvodu i patrijarha. Rajačić se ustezao, ali se morao zakleti da će, ne pitajući mađarsko ministarstvo, sazvati narodnu skupštinu”. Karlovački paroh Aleksandar Nikolić, očevidac, zabilježio je: „Badava se opirao mitropolit, i da nije popustio, Bog sveti zna do čega bi stvar došla, premda je uoči blaga dana Velikog petka, i pod svoju starost, držeći časni krst u ruci, na sramotu naroda, od nemislenih ljudi mnogo neprijatnosti podnio”.

Rajačić je popustio i za 1. (13) maj sazvao narodnu skupštinu u Karlovcima. Kasnije, u svojoj „Autobiografiji”, Rajačić je taj svoj postupak objasnio ovim riječima: „U ono vrijeme narodu se ništa nije moglo, ni smjelo odbiti, jer bi onaj koji bi se tome usprotivio platio to glavom”. [...]

Oko 9 sati održana je u Sabornoj crkvi, posvećenoj Svetom Nikoli, liturgija sa prizivanjem Svetog duha. Crkva je bila prepuna naroda, kao i dvorište mitropolijskog dvora. Poslije svečanog bogosluženja mitropolit je otišao u dvor. Na predlog Đorđa Stratimirovića mitropolitu je poslata jedna deputacija koja ga je pozvala da otvori Skupštinu i rukovodi njome. Mitropolit Rajačić je prihvatio, pojavio se u ornatu sa krstom u ruci, u pratnji dva protosinđela, Sergija Kaćanskog i Nikanora Grujića. Tada je iz crkve izneseno „nebo” (crkveni ceremonijalni baldahin iz Saborne crkve) i, kako navodi Kosta Petrović, stavljeno pod trijem Patrijaršijske biblioteke.[...]

Zatim je Nikanor Grujić privilegije pročitao i objašnjavao ih narodu. Po privilegijama, srpskom narodu je priznato pravo da ima svog patrijarha, da bira svog vojvodu i da ima svoju samostalnu narodnu upravu. Govor je održao i Kaćanski, nakon kojeg je Skupština izvikala mitropolita Rajačića za patrijarha, zagrmivši sa svih strana: „Živio patrijarh Rajačić!” Kada je na red došao izbor vojvode, čula su se različita imena. Na to je Rajačić progovorio: „Pustite najprije, da vam kažem, kakvih imamo mi ljudi kod militara, koji bi zasluživali, da se na njih prezrenje uzme”. Rajačić je predložio nekoliko kandidata: generala Majnu Aleksića, generala Kuzmana Todorovića, generala Lazara Mamulu i generala Stevana Šupljikca. Na pomen poslednjeg u nizu, sa svih strana se zaorilo: „Živio vojvoda Šupljikac!” Tako je genreral Jovan Šupljikac iz Ogulinske regimente, koji se u to vrijeme nalazio na italijanskom ratištu, izabran za vojvodu.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---