-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIÈIÆ
Poslije smrti nastojatelja Isaije, otac Serafim je nastavio da ¾ivi ¾ivotom isposnika u usamljenièkoj kolibi i zavjetovao se na vjeèno molitveno tihovanje (isihazam). Takvim ¾ivotom on je ¾ivio oko tri godine. Prije isteka tog vremena, on je prestao da posjeæuje bratiju nedjeljnim i prazniènim danima. Jedan brat mu je donosio hranu u æeliju, naroèito u toku zime, kada otac Serafim nije imao svog povræa. Hrana je dono¹ena jedanput nedjeljno, a to je raðeno nedjeljom.
Mnogima iz bratije je bilo veoma ¾ao ¹to je stari monah oti¹ao iz njihovog bratstva. Njegov zavjet na vjeèno molitveno tihovanje li¹io ih je pouènih savjeta i rukovoðenja. Oni najbli¾i oko njega su èak pitali oca Serafima zbog èega se odluèio na takav ¾ivot, jer dok je ¾ivio zajedno sa bratijom, on ih je pouèavao rijeèju i primjerom, a to nije ¹tetilo njegovoj du¹i. Stari mudrac im je odgovarao, koristeæi rijeèi svetog oca: „Sveti Grigorije Bogoslov je rekao da je lijepo vjerovati u Boga, ali je najljep¹e od svega, ako èovjek oèisti svoju du¹u pred Bogom.“
Meðutim, zavjet na molitveni isihazam nije bio takav podvig, na koji bi se otac Serafim odluèio da zavr¹i svoj ¾ivot. Preko njega, kao preko stepenica, dobiv¹i potpuno savr¹enstvo, on je pre¹ao na vi¹e podvizavanje, koje se zvalo ¾ivot pustinjaka. Povod za to je bila sledeæa situacija. Kao ¹to se zna, u to vrijeme je otac Nifont bio nastojatelj manastira, bogoboja¾ljivi mu¹karac u zrelim godinama, dobroèinitelj, èovjek, koji je oèinski volio bratiju, koji je brinuo o svakoj potrebi i nevolji svakog brata i brinuo o pravilima crkvenog reda. Poslije smrti starog monaha Isaije, otac Serafim, zavjetovav¹i se na molitveno tihovanje, nije izlazio iz æelije, ¹to je znaèilo isto kao da je bio u isposnièkoj æeliji. Ranije je on nedjeljama i praznicima i¹ao u manastir da se prièesti svetim Tajnama. Sada su ga boljele noge zbog dugog stajanja na kamenju i on nije mogao da hoda. Bilo im je nepoznato ko ga prièe¹æuje, iako nijesu nijednog trenutka posumnjali da se prièe¹æuje svetim Hristovim Tajnama. Ta situacija je davala moguænost nekima da pomisle na grijeh, a tome su ljudi skloni. Zato je nastojatelj manastira i sazvao manastirski savjet, koji su èinili stari jeromonasi i predlo¾io da rasprave pitanje o prièe¹æivanju oca Serafima. Dogovorili su se da predlo¾e ocu Serafimu da dolazi, ako su mu noge ozdravile, kao i ranije u manastir nedjeljama i praznicima da se prièesti, ili, ako ga noge ne slu¾e, da zauvijek doðe da ¾ivi u manastirski samostan. Odluèili su da ga pitaju preko brata, koji mu nosi hranu nedjeljom, ¹ta je odabrao otac Serafim. Prvi put kad je oti¹ao kod monaha, brat je prenio odluku manastirskog savjeta, ali otac Serafim, saslu¹av¹i predlog savjeta, nije ni¹ta odgovorio bratu i, kao i obièno, dao je saglasnost na povratak u manastir. Brat je isprièao nastojatelju da nema odgovora, a on mu je rekao da ga ponovo pita sledeæe nedjelje. Drugi put kad mu je odnio hranu, on ga je ponovo pitao za predlog savjeta... Onda je stari monah blagoslovio brata i zajedno s njim oti¹ao pje¹ke u manastir. Prihvativ¹i drugi predlog savjeta, monah im je dokazao da nije imao snage da hoda, jer je bio bolestan i da nije mogao da dolazi, kao i ranije, nedjeljama i praznicima u manastir. To je bilo u proljeæe 8. maja 1810. godine. U¹av¹i na manastirska vrata poslije petnaestogodi¹njeg isposnièkog ¾ivota u æeliji, otac Serafim je, ne svraæajuæi u svoju æeliju, direktno oti¹ao u crkvenu bolnicu. To se de¹avalo preko dana i tamo je ostao do poèetka noæne slu¾be. Kad je zvono oglasilo poèetak slu¾be cjelonoænog bdjenja, otac Serafim se pojavio u hram Uspenja Bogorodice da prisustvuje slu¾bi.
Poslije toliko godina ponovo se stari monah pojavio u manastiru. Bratija se mnogo iznenadila, ali njihovo iznenaðenje je poraslo jo¹ vi¹e, jer su se dogodile nepredviðene stvari. Drugog dana, 9.maja, na dan Svetog èudotvorca Nikolaja, otac Serafim se prièestio svetim Hristovim Tajnama i kad je iza¹ao iz crkve, oti¹ao je u æeliju oca Nifonta i dobiv¹i od njega blagoslov, ponovo se smjestio u svoju manastirsku æeliju. Tamo nije primao nikog, nije izlazio iz nje, niti je s kim razgovarao, tj. on se zavjetovao da ¾ivi ¾ivotom pustinjaka. Tu je proveo oko pet godina, a onda se vratio na svoju Svetu Goru u Sarovskoj ¹umi.
(Nastaviæe se)
)){kind=small}
