-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ


Suočen s nemaštinom, Ljubiša Jocić piše Udruženju književnika Srbije, 10. septembra 1951. godine:
„Od maja mjeseca ove godine, kao i cjelokupno umjetničko osoblje, nijesam u radnim odnosima s preduzećem ’Avala film‘. Scenario koji sam predao početkom jula mjeseca, ni do danas nije ocijenjen od Umjetničkog savjeta, što znači da za sve to proteklo vrijeme nijesam imamo nikakvih prihoda, izuzimajući jednog malog honorara od svog književnog rada, upravo od jednog prikaza.
Prije sedam mjeseci predao sam jedan rukopis jednom izdavačkom preduzeću, koji još nije procijenjen. Sa drugim preduzećem sam od prije dva mjeseca takođe u pregovorima povodom jednog romana koji sam napisao u saradnji. Ni ovo drugo preduzeće nije stiglo ni do danas da pročita pomenuti roman. Pored toga svi časopisi u zemlji imaju moje rukopise koji čekaju na red.
Tako sam ostao bez ikakvih sredstava za život. Sve mi je to još neprijatnije jer sam hronično bolestan. Molim Udruženje da mi stavi na raspoloženje sumu od 15.000 dinara, koju bih vratio od prvog svog većeg honorara...“
Dobio je samo 10.000 dinara, kao pomoć, da se prehrani. Ovim je samo donekle ublažio svoju novčanu nevolju. Nešto kasnije on će ponovo pisati Udruženju i moliti za potporu. […] I onda objašnjava svoju nevolju jer mu Udruženje traži da vrati staru pozajmicu.
Tih pedesetih godina živio je s izvjesnom balerinom Foskom, a u susjednoj sobi bila je njegova dugogodišnja žena Vera – „supruga-saradnica“, kako ju je predstavljao.
U društu mladih pisaca najradije se prisjećao svoje lijepe Engleskinje Ajlin Babington, s kojom je proveo mnogo lijepih dana u Parizu. Ona će po dolasku u Beograd upoznati Đorđa Kostića, pjesnika nadrealistu, u nauci poznatog kao lingvista, za koga će se potom i udati: uoči Drugog svjetskog rata biće postavljena za lektora na Filozofskom fakultetu, družiće se najčešće s Lelom i Dušanom Matićem. Ajlin Babington će se u jesen 1941. godine obreti u partizanima, u Užičkoj republici; tu će sresti dr Dušana Nedjeljkovića, univerzitetskog profesora, poznatog filozofa marksističke orijentacije, s kojim će stupiti u vezu, a onda će krenuti s partizanima, tako da će Vladimir Dedijer u svome dnevniku zapisati da je ona umrla u partizanskoj bolnici 26. januara 1943. godine: „Umrla je u bolnici u Drinićima Ajlin Babington. Bolovala je od pjegavca, trbušnog tifusa, zapaljenja pluća i zapaljenja mozga. Došla je u partizane u septembru 1941. godine sa svojim mužem, profesorom Dušanom Nedeljkovićem.“
Ko je bila Ajlin Babington? Rođena je 1911. godine u Londonu, u porodici Džordža Babingtona, Irca, trgovca, školovala se na univerzitetima u Londonu i Parizu, gdje je upoznala lijepog Beograđanina, pjesnika Ljubišu Jocića... Sahranjena je zajedno sa 226 umrlih partizana na groblju u Jasikovcu.
Sredinom pedesetih oko Ljubiše Jocića okupljaju se pisci koji sebi tek otvaraju vrata književnosti – Bora Ćosić, Jovan Vava Hristić, Dušan Radović, Miodrag Protić... U Smiljaničevu će kasnije svraćati i slikar Peđa Milosavljević, koji je uživao u lascivnim pričama Ljubišinim, a Ljubiša je o Peđinim slikama pisao s besprimjernom odanošću, na šta mu je slikar uzvratio jednim lijepim platnom Dubrovnika... koje je pokrivalo skoro cio zid dnevne sobe Jocićevih. To je soba u kojoj je on primao goste, tu su primani i oni koji su dolazili kod gospođe mame, Ruže Jocić, prave dame, koja je svoje gospodstvo iskazivala i u ophođenju i u ponašanju.

(NASTAVIĆE SE)