-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Ljubiša je žudio za slobodom u svemu... Volio je da „radi mnoge stvari lijevom rukom, pa često tako i da piše”. Ne čudi onda što je prezirao Bogdana Popovića i njegovu teoriju „red po red” u svemu, pa i u pisanju, kao i njegovo shvatanje ljepote, estetike u pjesništvu. On je i Bibliju čitao i religiju shvatao na svoj, osobenjački način – ali nije bio religiozan.

Jocićeva prva knjiga stihova prećutana je, tj. jedva zabilježena, a slično su prošle i dvije knjige koje su uslijedile, objavljene 1934. godine – „Ljubav i sloboda”, knjiga proze o ljubavi i propasti te ljubavi: rasplinuta priča o nesrećnoj ljubavi, o „ljubavnicima koji su htjeli da pođu zajedno u smrt u jednom selu”; druga knjiga je rasprava u prvom licu pisana na osnovu reportaža u novinama. Prvu je štampao o svom trošku u 500 primjeraka, a druga je plaketa (takođe u 500 primjeraka) i bez naslova je, s crtežima Živanovića – Noja. (Knjiga je zabranjena – kao pornografska)

Krajem tridesetih godina po drugi put odlazi u Francusku, najprije u Nansi, pa u Pariz. Smatraće da su mu te godine, između 1936. i 1938, u Francuskoj, najljepše godine života. Osvojiće ga francuski duh, naročito žene: samo se sa njima družio i o njima govorio.

Familija ga je poslala u Francusku da uči, da studira, da ne bi u Beogradu sasvim propao. A on je taj boravak u tuđini koristio za provode, čak ni za ljetnje raspuste nije dolazio u Beograd, toliko mu se svidio taj život razuzdani, isprepleten pervezijama koje su u njegovoj domovini još bile nepoznate.

Uz to, potražio je tamo i nadrealistička božanstva – Bretona, Elijara, Aragona, Supoa... Kod bukinista, na obali Sene, pokupovao je sva nadrealistička izdanja, proučio ih, onda je kupio monokl i krenuo lično Bretonu, da ga vidi, da mu priča o njegovim beogradskim epigonima – Ristiću, Matiću... za koje ovaj već zna. Naravno, pisaće pjesme u nadrealnom stilu. Štampaće ih kasnije u Beogradu, u knjizi „Poemes”.

U Parizu se silno zaljubio u Ženevjev, a onda i oženio njome; ona ga je pratila na sastanku s Aragonom, kome je ponudio pjesme za štampanje. Ubrzo će se zaljubiti u izvjesnu Engleskinju – Ajlin... A kad se vratio u Beograd – bila je 1938. godina i „čarobno doba” njegovog života – nastavljene su sjedeljke sa društvom po kafanama, najčešće u „Šumatovcu”; pričao je o svojim susretima s Bretonom, Elijarom, Aragonom, Andrijem Mišoom, Pereom... Sa njim je u Beograd prispjela i „famozna” Engleskinja Ajlin Babington, kojom se tada i oženio, ali će se brzo razići.

Upoznaće i tzv. lijeve intelektualce, kao što su Milovan Đilas i Radovan Zogović: postaće i saradnik lijevo orijentisanog časopisa „Naša stvarnost”, koji je uređivao Vučo. Čak će Đilasa (zajedno sa suprugom Mitrom) primiti u svoj stan na konak. Na to druženje „navukao” ga je prijatelj Đorđe Jovanović Jarac. To druženje će mu se osvetiti kada je 1941. godine počeo rat i u Jugoslaviji, kada je došlo vrijeme njemačke okupacije Srbije. On se, mobilisan, opredijelio „za kralja i otadžbinu”, ali više nije bilo ni kralja ni otadžbine; imao je oficirski čin potporučnika, uniformu... Kako je, pak, bio prokazan kao „bjelosvjetski vjetropir, skitnica i anacionalni elemenat”, izlaz je našao u obraćanju psihijatru: da ga proglase neuračunljivim i pošalju u ludnicu u Toponici.

A prethodne, 1940. godine, objavio je dvije zbirke: priča „Proletnji san” (tri priče posvetio je Đorđu Jovanoviću) i pjesma „Sumorna pitanja”. Štampaće, sem toga, i roman „Polomljena kola” – „pokušaj slikanja predratne srbijanske palanke i malograđanskih navika, kroz istoriju braka jedne mlade žene”. A kada se poslije kapitulacije jugoslovenske vojske vratio kući, nastavio je po starom, ali s novom ženom, kojom se u međuvremenu oženio – Verom Matić – Jocić. Ona je bila bliska ljevičarima u literaturi, a i u životu.


Nastaviće se

---