-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Otac Serafim se svojom voljom povukao u isposničku ćeliju, ali nije otišao bez razmišljanja i bez blagoslova nastojatelja manastira. Mi smo već rekli da je imao želju da živi usamljeno još dok je nosio ime Prohor. Ta želja je bila mnogo jaka, sa njom bi teško živio sa društvom i on je našao za sebe rešenje i lično zadovoljenje, tako što je otišao u Sarovski samostan. Tu je on vidio da mnogi monasi, kojima se nije sviđao život u društvu sa ostalima, žive u šumi usamljeno u isposničkim ćelijama. Na samom početku svog življenja u manastiru on se potpuno prepustio pravilima načina života u njemu i time se i njegova želja za usamljenošću još više povećala. On je dobio blagoslov da može da se ugleda na stare monahe i da se povuče u šumu zbog monaškog tajanstvenog dobrodelanija. Imajući u vidu da je bio jerođakon, on je već imao isposničku ćeliju u manastiru i u njoj je provodio polovinu svog svakodnevnog života.

Njegova želja za osamljenjem je tražila oprost grešnih pomisli načinom življenja monaha-isposnika. I evo otac Serafim, kad je postao jeromonah, poželio je da se zauvijek preseli u usamljeničku kolibu. Život u samoći mu je omogućavao da se još više posveti svojoj želji. U prethodnom životu otac Serafim je imao veliku želju da se odvoji od društva radi neposrednog sjedinjenja sa Hristom. Njegov boravak u opštežitiju ga je naučio samosaznanju i kao iskušenik i mladi monah je bio svjestan svojih slabosti, ali ojačavši duhovno za očišćenje od njih, osposobio je sebe, uz Božiju pomoć, da živi u pustinji. Pustinjak Jovan (Jovan Kasian) uči isposnika da bude razuman i oslobođen od svega zemaljskog, koliko mu dozvoljavaju ljudske slabosti i sjedinjava ga sa Hristom. Tada je otac Serafim u potpunosti živio takvim životom.

Hrišćanski monah, koji je shvatio tajnu života u samoći, uvijek prikriva ciljeve i namjere bilo kakvog spoljašnjeg razloga, koje su, u stvari, sa svoje strane i istinite i podstiču na ostvarenje cilja. Tako je bilo i u ovom slučaju. Zbog neprekidnog bdenja u ćeliji, zbog stalnog prisustva službama u crkvi za vrijeme činodejstvija, zbog dugog stajanja na nogama veći broj godina sa malim odmorima preko noći, otac Serafim se razbolio, noge su mu otekle i pojavile su se otvorene rane na njima. On je bio prinuđen da neko vrijeme prekine sa službama u crkvi. Ta ga je bolest mnogo potstakla da se odluči za život pustinjaka. Još iz 1796. godine u manastirskom izvještaju stoji zabilješka da on nije obavljao nikakve dužnosti u manastiru zbog bolesti. Ali zbog te bolesti otac Serafim je morao da moli za mirovanje i oslobađanje od svih obaveza u manastiru i da se preseli u ćelije za bolesnike, koje su već bile izgrađene, pa je zamolio igumana oca Pahomija da mu da blagoslov da ode u pustinju, tj. želja mu je bila da od manjih trudova pređe na više i teže. Sedamdesetogodišnji starac Pahomije mu je dao blagoslov. To je bio poslednji blagoslov ocu Serafimu od mudrog dobročinitelja i starog i mnogo poštovanog monaha. Starješina manastira je u to vrijeme već bio obolio i, vidjevši da ne može da ozdravi, pripremao se za upokojenje. Otac Serafim se, sačuvavši lijepe uspomene na starog monaha Pahomija, koji ga je pazio dok je on bio bolestan, sada on žrtvovao, pomažući starom monahu što je mogao više. Jednom prilikom otac Serafim je primijetio da je bolesni otac Pahomije mnogo tužan i zabrinut.

„Zbog čega si, oče sveti, tako tužan? – pitao ga je otac Serafim.

Stari monah Pahomije mu je odgovorio: „Brinem o sestrama iz Divejevskog manastira, ne znam ko će da ih pazi i da im pomaže poslije mene?“.

Otac Serafim mu je, želeći da smiri i utješi starog monaha u trenutku pred sam čin njegovog upokojenja, obećao da će on lično brinuti o njima i pomagati im poslije njegove smrti isto tako kako je i on to radio. Obećanje oca Serafima je umirilo i obradovalo odlazećeg oca Pahomija kod Gospoda, on ga je poslednji put radosno poljubio i ubrzo poslije toga zaspao mirnim snom pravednika.


Nastaviće se

---