Ljubiša Jocić (1910–1978), novinar, pjesnik, režiser i prevodilac, bio je i ostao intrigantna ličnost i stvaralac. „To je valjda jedini pjesnik, srpski nadrealista koji se nije uklapao, niti uklopio u poslijeratni sistem, jer su ga odgurnuli i socrealisti i nadrealisti” – zapisala je pjesnikanja Florika Štefan. A Đorđije Vuković će reći: „Jocićev život je uveliko bio obilježen ‘etičko-seksualnim revoltom’ i kao takav neizbježno nailazio na otpor u patrijarhalno-pravoslavnoj kulturi”. Ko je, zapravo, bio Ljubiša Jocić, koji je iza sebe ostavio 13 zbirki pjesma, pet romana, dvije knjige priča i knjigu kritika, i čije ime nosi i jedna pjesnička nagrada, najbolje je objasnio Radovan Popović, poznati srpski pisac i novinar, u svojoj knjizi „Raznosač mjesečine”, koju je 2009. izdao beogradski „Službeni glasnik”. Knjiga inače pripada skupu od preko dvadeset Popovićević briljanto urađenih književnih biografija, a u narednih nekoliko brojeva, iz nje ćemo, s njegovim odobrenjem, prenijeti najinteresantnije detalje.
Radovan Popović je rođen 1938. godine u selu Dub, kod Bajine Bašte. Gimnaziju je završio u Užicu, a književnost je studirao u Beogradu. Bio je dugogodišnji urednik kulturnog dodatka „Politike”. Za knjigu „Život Meše Selimovića”, nagrađen je 1988. godine Oktobarskom nagradom grada Beograda za književnost, a dobitnik je još mnogih značajnih nagrada i priznanja. Član je srpskog PEN kluba i član upravnih odbora Zadužbine „Ivo Andrić”, Zadužbine „Desanka Maksimović” i uprave Fondacije „Vasko Popa”.
Ovo je priča o čovjeku koji je dio srpske književne mitologije. Najneobičniji, jedinstveni čovjek u srpskoj književnosti – Ljubiša Jocić bio je ekscentrik prvog reda: bludnik čija je životna priča satkana od hedonizma ali i životarenja, ponosa, gordosti, sukoba sa patrijarhalnom sredinom, s književnom čaršijom koju su sablažnjivala njegova orgijanja s polusvijetom ali i s intelektualkama čiji je dar u sferama umjetnosti bio evidentan. Jurio je po životu, a onda, svodeći bilans življenja, ustvrdio: „Imao sam nekoliko stotina tuča, i moglo bi da se kaže da sam u mnogima pobjeđivao, da sam se ponekad ‘izvukao’ kao pobjednik... a samo sam nekoliko puta dobio dobre batine...”
Drugom prilikom rekao je da je imao „nekih pet stotina tuča, a samo je tri puta dobio batine...” U tome svođenju računa sa životom izrekao je i ovo: „Sve tuče, barem većina, lijepe su, jer je većina tuča bila zbog žena...” Pripadao je društvu nadrealista koje je ovog pjesnika – koji je i po duši i po avangardnosti svoje poezije bio istinski nadrealista – odbacilo i potom su se međusobno prezirali. A ko je, u stvari, taj ljubavnik, taj poeta koji je napisao i romansiranu biografiju tužne sudbine Drage Mašin, što je od družbenice postala srpska kraljica i doživjela „giljotinu” zbog koje nas je Evropa prezirala...
Ljubiša (Ljubivoje), iz milošte Ljupče, rođen je na Ubu 26. juna 1910. godine. Njegov djeda po majci Uroš Grabovac bio je sreski i okružni načelnik u Kruševcu, a onda inspektor Ministarstva finansija. Kćerku ovog uglednog kruševačkog građanina Ružicu upoznao je, u toj varoši, 1908. godine mladi ljekar Hranislav, koji je u Srbiju stigao iz Rusije – pošto je najprije u Kijevu završio bogosloviju, pa se upisao na medicinu u Petrogradu, da bi kao mlad ljekar stigao na Ural, pa u Jermeniju... i najzad se skrasio u Srbiji. Svoju nevjestu mladi doktor je na svadbeno putovanje odveo u Veneciju, razbacujući se silnim zlatnim predmetima koje je donio s Urala – zlatnim tabakerama, muštaklama monoklima, satovima, medaljama, pa slonovačom, ćilibarom, platinskim pločicama...
Sina je dobio poslije dvije godine: Ljupče je bio drago, razmaženo dijete, koje je odrastalo maženo i paženo sve do početka Prvog svjetskog rata, kada otac kreće na ratište, na Cer, da previja ranjene ali i da, kao što to čine kozaci, golom sabljom ulijeće među Njemce i Austrijance...
Priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)