-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Za razliku od Keplera, Njutn je o djelovanju sila koje održavaju sve planete u jednu složenu zajedničku vezu, razmišljao na mnogo dublji, studiozniji i kompleksniji način; konačno je do rješenja došao u svom vrtu, sasvim iznenada, zahvaljujući posmatranju pada jedne jabuke.

Sjedeći jednog poslijepodneva u svojoj bašti, duboko zamišljen o tom šta predstavlja i kako djeluje Zemljina teža, Njutn se naglo trgao kada je iznenada ugledao pad jedne jabuke u njegovoj neposrednoj blizini. Zašto jabuka uvijek pada vertikalno na zemlju i dokle se prostire sila koja je privlači? Do koje daljine se ona proteže? Da li ona može doseći Mjesečevu udaljenost? Da li ta sila ima veze sa Mjesečevim obrtanjem oko Zemlje? Da li je ta sila slična sa onom kojom Sunce održava sve planete u jednu cjelinu i primorava ih da se okreću po eliptičkim putanjama, kako je to Kepler ustanovio i matematički prikazao svojim zakonima? Ta i mnoga slična pitanja počela su veoma brzo da se javljaju u Njutnovoj svijesti. Tako je, zapravo, sinula jedna od najgenijalnijih misli u istoriji nauke, koja je odredila dalji Njutnov istraživački rad u smjeru da konačno riješi jedan od najtežih i najznačajnijih naučnih problema. Suština Njutnove genijalne ideje je u tome, da je on povezao zemaljske probleme (Zemljinu težu) sa nebeskim problemima (obrtanje nebeskih tijela oko Sunca). O tome da je, zaista, pad jabuke podstakao ovog velikog naučnika da riješi problem gravitacije, postoji nekoliko autentičnih svjedočanstava. Evo kako je Njutn, u svojim poznim godinama, ispričao svom prijatelju naučniku Vilijamu Stakiliju (objavljenim u knjizi „Sjećanja na život ser Isaka Njutna”, napisanoj oko 1720. godine) okolnosti pod kojima se rodila ideja o rješenju problema gravitacije:

– Poslije ručka (u Londonu kod Njutna) bila je vrućina – napisao je Stekili; – mi pređosmo u baštu i pili smo čaj u sjenci nekoliko jabuka; bili smo sami. Između ostalog, ser Isak mi je rekao da se nalazimo u potpuno istim okolnostima kad mu je prvi put pala na pamet misao o gravitaciji. Tu misao je izazvao pad jabuke kad je sjedio zamišljen. Zašto jabuka uvijek pada vertikalno, pomisli on u sebi, zašto ne koso, nego uvijek u pravcu Zemljinog centra. U materiji mora postojati privlačna sila koja je koncentrisana u Zemljinom centru. Ako materija ovako vuče drugu materiju, onda mora da postoji proporcionalnost njenoj količini. Stoga jabuka privlači Zemlju isto onako kao što Zemlja privlači jabuku. Prema tome, mora postojati sila slična onoj koju mi nazivamo težinom, a koja se proteže na cijelu vasionu.

Nakon dvogodišnjeg „odsustvovanja” u svom rodnom selu, Njutn se vratio u Kembridž, i nastavio veoma temeljita i svestrana naučna istraživanja, kao i uspješnu univerzitetsku nastavničku karijeru. Inače, za člana nastavničkog kolegijuma izabran je kao mladi čovjek, sa svega 24 godine (1666. sa stepenom bakalaura), da bi ubrzo potom zauzeo i posebnu katedru. Za to treba da zahvali profesoru Barou koji se, kada je Njutnu bilo 26 godina, dobrovoljno povukao sa svoga mjesta profesora kako bi ga ustupio svome genijalnom učeniku i nasledniku. Poslije toga je Njutnova nastavnička karijera trajala nekoliko decenija, sve dok nije napustio Kembridž (1696) i za stalno se preselio u prestonicu – London. Formalno je podnio ostavku na mjesto profesora na Kembridžu 1701. godine, kada je definitivno napustio čuvenu Lukasovu katedru.

Iako je svoje prve genijalne rezultate u mehanici postigao još kao student u svom rodnom Vulstorpu, Njutn se mehanikom posebno intenzivno bavio oko 1679. godine. Tada se strastveno posvetio radu na izgradnji ove osnovne egzaktne prirodne nauke i rješavanjem ključnog astronomskog problema toga vremena: otkrivanju mehanizma kretanja nebeskih tijela. Ideju za otkriće svog čuvenog zakona sveopšte gravitacije, na koju je došao, kao što smo vidjeli, u Vulstorpu, posmatrajući pad jedne jabuke u svom vrtu, razradio je osamdesetih godina 17. vijeka u Kembridžu.


(Nastaviće se)

---