-PIŠE: VOJISLAV VUJOTIĆ

SUTJESKA U KOLAŠINU

Stigla grupa penzionera na odmor u Kolašin. Odsjeli u hotelu „Bjelasica". Svi oronuli i jedva se kreću, većina se podupire štapovima. Posjedali ovi u parku oko hotela i stiču utiske lijepog kolašinskog podneblja. Neki, malo jači prošetaju čak do pokraj Tare radi upoznavanja šire okoline. Kada je došao kod hotela neki kolašinski šeret i video kako po klupama okolo hotela sjede vremešni ljudi, prokomentarisao je: „Ovo je Sutjeska.“

Na to mu neki penzioner odgovori: „Kakva Sutjeska?“

Na to će šeret: „Pa vidite li da je po ovim klupama sve grob do groba, a tako počinje pjesma sa Sutjeske.”

PEKO I SPASO

Peko Popović iz Rijeke Piperske, tokom Drugog svjetskog rata je mnogo pomagao partizane, a to je mogao jer je držao ovce, koze i krave u visokom Topoloviku gdje je imao i kolibu. Tu je skrivao i hranio komuniste među kojima čak i Mošu Pijade. Peko je imao još dva brata i sestru. Svi su nosioci partizanske spomenice, sem Peka. Pođe i Peko kod tadašnjeg crnogorskog glavara da traži spomenicu. To je bio Spaso Drakić.

Spaso će Peku: „Kakva tvoja spomenica? Ti si samo muzao krave u Poplavi u Topoloviku u toku rata.“

A Peko će Spasu: „Muzao, boga mi, a ma si i Ti srka’.“ I dobi Peko spomenicu.

ZAKOLjI, DOKTORE, VOLA

U pojedinim mjestima Crne Gore troškovi sahrane su veoma visoki. Siromašni ljudi su imali velikih problema kako da izdrže te troškove, ili kako da vrate dugove koje su dobijali zbog sahrane svojih članova. Poslije Drugog svjetskog rata vlasti su zabranjivale da se stvaraju tako veliki troškovi, ali se Crnogorci teško odlučuju da se ne drže tradicije i troškova oko sahrana. U jednom mjestu na sjeveru Crne Gore umro čovjek koji nije propuštao sahrane.

Sinovi umrlog odlučili da oca sahrane o što manjem trošku. Jedan od sinova mu je bio ljekar. Njihov komšija, vidjevši da će ovi sahraniti oca o skromim izdacima, prigovori ovima: „Zakoljite sinovi vola pa sahranite dostojno oca i podsjetite da je vaš otac za života po sahranama izio najmanje dva vola.“

GOJKOVO ZAPAŽANjE

Gojko Milićev, Verušanin, nekom prilikom pitao je nekoga kako je sin jednog njegovog komšije i šta radi? Taj komšinski sin je bio jedinac. Tako Gojko upita direktno: „Kako je to dijete i oće li biti što od njega?“ Ovi koje je pitao odgovoriše Gojku: „To dijete neće da uči, nije zagrijan za rad, voli da skita, ali mlad je pa dako prida vremenom.“

Kada Gojko dobi odgovor nasmijao se i kazao: „Ja kako što znate imam četvoricu pa mi nijedan ne liči, a on jednoga pa sve na njega.“

PEDESETOGODIŠNjAK

Upisao se sin Peka M. iz Kuča na Pravni fakultet u Titogradu. Sin studira, ali mu se ne žuri, već hoće studentske dane da malo produži kako bi lagodnije provodio vrijeme studiranja znajući da mu je otac bogat čovjek te da studiranje može potrajati. Peko stalno zapitkuje sina kada će završiti studije i postati pravnik. Neko veče dođe Peku neki prijatelj na konak. Došli kod Peka komšije i razgovaraju sa Pekovim prijateljem. Tu se zatekao i Pekov sin, student, kršan i zgodan, ali kako se Pekov prijatelj nije razumijevao u škole i fakultete, to upita Peka: „Što će ti biti ovo dijete kada završi tu školu?“ Na to Peko odgovori: „Pedesetogodišnjak“.

DUHOVITA ŽENA

Za ubjeđivanje Ivanovića, Kuča iz Doljana da se učlane u seljačku radnu zadrugu bio je zadužen tadašnji crnogorski glavar i revolucionar Spaso Drakić iz Zete. Sazvao Spaso skup Ivanovića i drži im političko predavanje i opravdanost formiranja seljačkih radnih zadruga u Crnoj Gori. Ivanovići ćute. Završi Spaso predavanje, a Ivanovići i dalje ćute. A kako ne bi ćutali kada bi im Spaso stavio lisice na rukama ako bi se suprostavili njegovome stavu. Vidje Spaso što ga čeka te poče da grdi Ivanoviće ne birajući riječi. Poslije mnogih grdnih riječi, Spaso nazva Ivanoviće lopovima. Tada se oglasi jedna Ivanovka: „Boga mi, Spaso, dobro si im rekao, oni su veliki lopovi, i to bez škole, a da imaju škole kao Vi ništa im ne bi ostalo pod kapom nebeskom.“


NASTAVIĆE SE

---