-PIŠE:BUDO SIMONOVIĆ


Od tog trenutka, od prvog pisma njenog Đanija de Vida, koje je stiglo iz Padove, Spomenka Tomović započinje veliku, upornu i beskompromisnu borbu za svoju ljubav, za pravo da bude uz onoga koga srce hoće, zbog koga se u najtežim i najopasnijim ratnim vremenima suprotstavila bezdušnim i primitivnim pravilima sredine, čak i patrijarhalnim nazorima svojih roditelja.
Više od dvije godine, samo su oni znali kako, putovala su pisma iz Beograda u Padovu i natrag, letjele zakletve da ih samo smrt može rastaviti, a da o tome, barem što se tiče Spomenke, niko, ni najbliži, osim možda majke Slavke, nije ništa znao. A kad su, konačno, poslije poznate tršćanske i svih drugih kriza koje je mlada Jugoslavija imala i preko pleći preturila u tim prvim posleratnim godinama, uspostavljeni koliko-toliko normalni diplomatski mostovi i između ove dvije u ratu i neposredno poslije rata zakrvljene zemlje, Spomenka Tomović je jednog dana banula na vrata italijanskog diplomatskog poslanstva u Beogradu, ispovijedila svoju ljubavnu storiju i saopštila da želi da se vjenča sa izabranikom svog srca, Italijanom, doktorom Đovanijem de Vidom iz Padove.
Donijela je i svu potrebnu dokumentaciju i punomoćja od Đanija, našao se i opunomoćenik njenog budućeg muža koji će u njegovo ime izgovoriti i potpisati to sudbonosno „da”, ali je onda uslijedila glavna muka: kako to sprovesti i u djelo, kako da Spomenka Tomović, supruga Italijana, dobije pasoš i zvanično jugoslovensko državno odobrenje da može otputovati u Italiju i konačno krunisati svoju ljubav. Pokazalo se da svim tim neće zamaštrati oči i omekšati srce besrcoj i bezdušnoj birokratiji i onima koji su pratili svaki njen korak, budno motrili šta čini i šta smjera ćerka „narodnog neprijatelja“.
Sve to, ipak, nije pokolebalo ovu upornu, veoma hrabru i odlučnu mladu ženu, koja je samo potvrđivala da zaljubljeni čovjek, a posebno žena, može, smije i umije mnogo više nego što se misli da može. Počela je da kuca na vrata onih koji su odlučivali ili mogli da odluče o tome, da moli da joj izdaju pasoš, odnosno dozvolu da legalno ode u Italiju i konačno, zauvijek, kruniše svoju sreću.
Prvo je pokušavala da se pasoša nekako domogne preko „jakih“ prijatelja. Ponadala se da će je razumjeti neki tada uticajni i moćni poznanici, da će joj oni pomoći da dođe do pasoša, što je u tim smutnim vremenima bilo zaista veoma teško čak i za one koji nijesu bili „obilježeni“.
– Spomenka je odnekud, više se ne sećam kad ga je gde i kako srela, dobro poznavala Peka Dapčevića, proslavljenog partizanskog ratnog komandanta i posleratnog visokog rukovodioca i pokušala je prvo da preko njega nekako dobije pasoš – kazuje njena sestra Olga – Lola. – Lepo mu je i iskreno sve kazala, ali je on hladno, glatko i bez dvoumice odbio:
– Ma, beži bre, Spomenka, zaboravi! Nema ništa od pasoša! Đe da pustim da takva đevojka ode u Italiju da oplemenjuje krv žabara italijanskih...
Zakucala je onda i na vrata Jova Kapičića, tada takođe moćnog čoveka – bio, kako mi se čini, zamenik saveznog ministra za unutrašnje poslove Aleksandra Rankovića. On bio još grublji i cinično joj rekao da on nikada dok se bude šta pitao neće dozvoliti da ona ode u Italiju da kepeculjci italijanski uživaju u njenoj lepoti...
Kazao on to, naravno, mnogo grublje, uvredljivije i direktnije – ne bih da budem prosta i vulgarna – ali ona uspela da se uzdrži i sačuva prisebnost. Nije, za čudo, planula niti ispoljila svojstveni joj prkos i inat, iako je već tada, kako mi je kasnije pričala, bila sasvim sigurna i odlučna da će otići u Italiju kod svog Đanija na bilo koji način i po bilo koju cijenu, da nema te sile koja će je u tome spriječiti...

Nastaviće se