To se izgleda dogodilo nekako na samom početku rata, ubrzo po kapitulaciji Jugoslavije i okupaciji Crne Gore, svakako prije nego što se Božidar Tomović 1941. godine sklonio iz Podgorice i otišao kod majke na Mateševo.
Jednog dana ga je naprasno zaboljelo uvo. Kad su bolovi postali nesnosni i neizdrživi, supruga Slavka ili možda baš njegova ćerka, tada devetnaestogodišnja maturantkinja Spomenka, koja je već dobro govorila francuski i italijanski jezik, pošla je do bolnice koju su, naravno, držali Italijani, da traži pomoć i zaište kakav lijek. Kako je okupaciona vlast očigledno već znala ko je Božidar Tomović, da je riječ o veoma uglednom građaninu i sudiji Apelacionog suda, iz bolnice su odmah poslali ljekara da ga pregleda, i to baš specijalistu za uho, grlo i nos...
Na vratima kuće Tomovića se pojavio mladi, tada dvadesetosmogodišnji, šarmantni doktor Đovani – Đani de Vido, rodom iz Padove. Ljubazno i najprilježnije što se može pregledao pacijenta, odredio terapiju, a potom i nekoliko dana zaredom dolazio da kontroliše kako liječenje napreduje.
Pored toga što je svojom ljubaznošću, ozbiljnošću i predanošću, brigom i očiglednim ljekarskim znanjem stekao naklonost i simpatije cijele porodice Tomović, pokazaće se da on to nije činio samo zato što mu je to nalagala ljekarska etika i što je u pitanju jedan ugledni čovjek. Pokazaće se da su njega u tu kuću, prije svega i iznad svega, privlačile jedne oči koje je tu sreo, da je čudo prirode zvano ljubav još jednom uplelo prste i učinilo svoje – da je u tim očima ugledao plamen i osjetio toplinu kojom su zračile, a na licu mlađane djevojke zapazio blaženi osmijeh koji je pri svakom novom susretu bivao sve širi, umilniji i zanosniji.
Mladi ljekar, koji je iz rodnih Dolomita po nevolji stigao preko mora u ovu mrku i za okupatore i silnike uvijek negostoljubivu zemlju, svojom otmenošću i gospostvenošću, svojom kulturom, nadasve svojom ljepotom i šarmom, zapalio je kao šumu lijepu maturantkinju Spomenku Božidarovu Tomović, koja je odjednom i obnevidjela i ogluvjela pred pričama roditelja o obzirima – da je svetogrđe i velika bruka i sramota i pomisliti, a kamoli imati kakve veze sa mrskim okupatorom. Ona je samo priželjkivala da potraje ta očeva muka sa uvom i gotovo se poradovala kad je i njenoj mlađoj, tada desetogodišnjoj sestri Olgi – Loli zatrebala pomoć doktora Đanija.
– Ja ne mogu sada precizno kazati kad je to tačno bilo, da li već 1941. ili nešto kasnije, tek ja sam se razbolela – sjeća se Olga – Lola Tomović, udata Ognjanović. – Dobila sam anginu i izuzetno visoku temperaturu, a to je, naravno, bilo vreme kad nije bilo antibiotika i kad se od gnojne angine i visoke temperature često i umiralo. Majka me povede u bolnicu kod tog doktora Đanija koji je pre mene lečio i moga oca. Sećam se samo da je bio vrlo ljubazan, dao mi neku injekciju, neke lekove i obećao da će i svratiti kod nas kući da me poseti i vidi kako napreduje lečenje. Tako i bilo.
Moj otac nije mnogo ljubio Italijane jer su nas porobili i doneli rat i nevolju, ali je ovaj bio drugačiji – od prvog trena bio je oličenje svega onoga najboljeg, najlepšeg i najplemenitijeg što krasi čoveka tog podneblja.
Takav je bio i, kako će se ispostaviti, ostao do kraja života...
Ja sve to tada, naravno, nisam zapažala niti razumela. On je u našu kuću došao kao pravi profesionalac i humanista, ne sluteći da će tu sresti jednu prelepu, stasalu devojku, moju sestru Spomenku, koja je po temperamentu i otvorenosti bila sušta suprotnost njemu.
Ona vatrena i otvorena, on miran, odmeren i tih. No, možda je baš to, ta njena gordost i lepota, taj drugačiji temperament, držanje i zrelost, bilo ono što je oduševilo i privuklo mladog Italijana, dotle da se on očigledno, kako se to kaže, zaljubio na prvi pogled, ma i Spomenka u njega...
PIŠE:
BUDO SIMONOVIĆ
(Nastaviće se)

---