-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Proljeće je te 1948. godine zadocnilo. Otegla se zima, careva godina, zatrajala Baba s jarčevima, izdizala i zdizala duže nego obično, đavoli se štenili i potvrđivala stara mudrost da je od Savina do Đurđeva dana sto dana i da svaki može biti zimski, studen i snjegopadan.

Stariji, oni koji su duže pamtili i pomnije pratili nebeske prilike, zabrinuto su vrtjeli glavom i zborili da su to rđavi znaci i da bi opet moglo biti rata – da je ostala priča kako su sve ratove, sve sukobe i pohare, sve velike prevrate i lomove, prvo najavljivala nebesa i da su sve prestupne godine donosile nevolje.

Nekako je odjednom malo splasnuo i onaj elan trogodišnje obnove ratom opustošene i uništene Jugoslavije. Pjesmu i udarnički zanos smijenila briga i ljudi odjednom zaćutali, umirili se i počeli tiho da zbore i očima da se pozdravljaju kao da su naslutili da se neko golemo i neobjašnjivo zlo sprema.

Sve je počelo negdje polovinom marta kad se brzinom munje pronijela zloslutna vijest i šapatom počelo govorkati da su se Rusi nešto naljutili, da su se Staljin i Tito zbog nečeg sporečkali i odnosi se pokarabosili. Da su sa Urala preko Karpata počeli da duvaju neki ledeni vjetrovi, da više nema one stare, iskonske ljubavi i da bi nam ovog puta sa istoka moglo smrknuti.

Prvi znak i sigurna potvrda da se stvarno nešto krupno iza brda valja bilo je naglo smanjenje broja Rusa, vojnih i drugih sovjetskih stručnjaka i savjetnika koji su do tada vrvjeli po većim gradovima i ponašali se kao u svojoj kući. Onda je gotovo preko noći počelo uklanjanje Staljinovih slika sa javnih mjesta, ustanova i kancelarija gdje su do tada stajale rame uz rame sa Titovim slikama.

Iznenađenje i briga su bili tim veći što je ni pola godine ranije, krajem septembra 1947, u Varšavi osnovan Informacioni biro komunističkih partija – Informbiro – i što je Jugoslaviji tada ukazana čast i povjerenje da sjedište Informbiroa bude u Beogradu, a tri mjeseca kasnije u Beogradu je održano i prvo zasijedanje tog međunarodnog komunističkog tijela. Tada je, pored ostalog, odlučeno da i sjedište redakcije glasila Informbiroa, bude smješteno u Beogradu, u zgradi „Borbe“.

Nedugo potom, međutim, Staljin se javno namrgodio na ideju o stvaranju neke vrste balkanske federacije. Bijes je iskalio na Georgi Dimitrova, čelnog čovjeka Bugarske komunističke partije, mada je već tada bilo jasno da je ta „zdravica“ bila namijenjena Josipu Brozu Titu, nesumnjivo najuticajnijem akteru te priče i glavnom poborniku te ideje.

Pokazaće se to već krajem marta 1948. godine kada je na adresu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije stiglo oštro, uvredljivo i omalovažavajuće Staljinovo pismo, preteča čuvene Rezolucije Informbiroa o stanju u KPJ, koja će uslijediti tri mjeseca kasnije.

Ništa se nabolje nije promijenilo ni nakon odgovora CK KPJ na Staljinovo pismo, koji je uslijedio petnaestak dana docnije. Iako je i to obavljeno u najstrožoj tajnosti, ipak se saznalo da je jugoslovensko partijsko, pa dakako i državno rukovodstvo, negiralo i odbacilo sve Staljinove optužbe i velikom bratu jasno stavilo do znanja da Jugoslaviji niko neće i ne može tutorisati, pogotovu ne neosnovanim, neistinitim i iskonstruisanim optužbama.


(Nastaviće se)

---

Rezolucija
Staljin je nakon odgovora CK KPJ inicirao novo zasijedanje Informbiroa, koje je održano u Bukureštu od 20. do 28. juna 1948. godine. Jugoslovenska delegacija, a insistirano je da je predvodi lično Tito, nije otišla na to zasijedanje, kojem nijesu prisustvovali ni lideri Poljske i Bugarske komunističke partije, Vladislav Gomulka i Georgi Dimitrov. Na Vidovdan, 28. juna 1948, ostale delegacije nijesu odoljele pritiscima sovjetskih predstavnika, pa je konačno sročena i objavljena poznata Rezolucija Informbiroa u kojoj je stajala ključna optužba da jugoslovensku patiju vode strani, zapadni špijuni i plaćenici, da je Tito pion i eksponent iperijalističkih sila, čiji je zadatak da razbije i razori jedinstvo KPJ i Jugoslaviju skrene na kolosjek koji vodi u buržoasko, kapitalističko društvo.