-PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ

Vrijeme i okolnosti za tako nešto, i bez tog nerazumnog koraka, bili su krajnje nepogodni. Pored očigledne razlike u vojnim sposobnostima Napoleona i Aleksandra, treba imati u vidu da su se Rusi opet našli u zavisnosti od tih istih najnepouzdanijih saveznika, koji su ih, ne samo jednom, dovodili u nepriliku u prošlosti.

Kao što je već poznato, nevolje su počele da prate saveznike od samog početka, iako su se oni temeljito i brižljivo pripremali za rat. Prvo je Napoleon potukao do nogu dobro pripremljenu austrijsku armiju pod komandom Maka, koju je predviđenim planom trebalo pojačati i sa ruskim jedinicama, sa kojima je komandovao Kutuzov. Korzikanac je znao kako da nadmaši i Maka i Kutuzova. Niko od saveznika nije očekivao da će Napoleon istovremeno krenuti u napad sa svom svojom silom, koja se nalazila u Bulonju i čije su jedinice bile predviđene za napad na Englesku. Zarobljenog Maka su pustili da ide kud hoće na sve četiri strane svijeta, jer su ga smatrali beskorisnim, a austrijsku armiju, koja se predala, poslali su u Francusku da pruža pomoć na pomoćnim radnim poslovima. Sad su Rusi ostali glavna nada svih učesnika koalicije. Uistinu, ostala je još Pruska, koja se kolebala. Pregovori, koje je vodio Aleksandar sa Fridrihom Vilhelmom III u Berlinu, baš u momentu kad se rješavala sudbina austrijske armije, pokazali su se složeni, ali, na kraju su, ipak, uspjeli da nagovore Pruse da priđu koaliciji. Nekoliko razloga je pomoglo da se ta situacija riješi. Kralja je naljutila francuska vojska, koja je bez njegovog odobrenja prešla preko Južne Pruske u Austriju, a sa druge strane, on nije mogao da predvidi (uostalom, kao ni Aleksandar) katastrofalan poraz Maka.

Osim toga, pregovarači su obostrano simpatisali jedan drugog i te simpatije su se pokazale toliko jake, da su se car i kralj dogovorili, ne samo o odnosima u savezu, nego i o vječnom prijateljstvu. Zato su se zakleli prijatelji jedan drugom na grobu Fridriha Velikog.

Rijetko koji savremeni istoričar se, opisujući tu sentimentalnu scenu, uzdržava od sarkazma, jer takve slične zakletve nijesu u duhu sadašnjeg vremena. Pored toga, i mjesto za zaklinjanje, intimni prijatelji nijesu izabrali najsrećnije. Ipak, odnosi Rusa i Fridriha Velikog su bili prije loši, nego dobri, kralj je u početku poprilično tukao Ruse, a zatim su Rusi zauzeli Berlin i umalo nijesu natjerali Fridriha na samoubistvo. Ali u tim vremenima ta dirljiva zakletva, priča, koju su objavile sve evropske novine, izazvala je suze sažaljenja u Engleskoj i Austriji. Svima je izgledalo da će ujedinjene snage Rusa i Prusa morati da poraze Napoleona. Oduševljen uspjehom diplomatske pobjede, Aleksandar I je odmah otišao kod svojih jedinica, da okiti sebe i ratnim lovorikama. Čime se to završilo, dobro je poznato – čuvenim Austerlicom, gdje su saveznici doživjeli slom živaca zbog Napoleona.

U štabu saveznika je bila masa ruskih i austrijskih generala, a sa njima i dva cara – Aleksandar I i Franc II. Mišljenja i zaključaka o tome kako bolje da se suprotstave, bilo ih je napretek, a ko je trebalo i imao pravo da donese konačne odluke, izgleda, niko nije znao. Prisustvo dvojice imperatora, koji su zračili mladalačkim i školskim optimizmom, ničim nijesu doprinosili zdravom viđenju situacije. Jedini od svih vojskovođa, koji je tada bio sposoban da trezveno rasuđuje, bio je Mihail Kutuzov. Poznavajući sve nedostatke položaja savezničke armije i sve prednosti Napoleona, on se krajnje korektno, da ne uvrijedi dvojicu vojskovođa-debitanata, izjasnio za povlačenje i za neophodnost odustajanja od daljih borbi, smatrajući da će u narednoj odlučujućoj bici saveznička armija umjeti da nađe najbolji položaj. Kutuzov je upozoravao saveznike, da ako se na vrijeme ne povuku, dočekaće ih ogromne neprijatnosti.


(Nastaviće se)

---