-PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ

Aleksandar I je sjedinio u sebi mnoge nespojive osobine, koje su posjedovali njegovi najbliži srodnici-antipodi: Katarina II i Pavle I. Po završetku njegovog carovanja, a ono je trajalo tačno četvrt vijeka, 1801–1825. godine, istoričari su, sporeći se među sobom, nazivali Aleksandra Pavloviča i „apstraktnim liberalom“, i „političkim altruistom“ i „religioznim konzervativcem“. I svi su bili u pravu. Careva ličnost je bila začuđujuće svestrana.

Do cijepanja ličnosti nije dolazilo. Za to ima nekoliko razloga. Neke od njih treba tražiti u korijenima imperatora, drugi se kriju u njegovom vaspitanju i u epohi u kojoj je živio.

Još u mladosti Aleksandar je demonstrirao začuđujuću sposobnost privikavanja u bilo kojoj sredini življenja. Izjutra je on bio kod oca u Gatčini, gdje je sa velikom pažnjom pratio i oponašao u svemu velikog kneza, a naveče je, skinuvši pruski mundur i napuderivši lice, dolazio u Ermitaž, zadivljujući cijeli Katarinin dvor svojim pokazanim manirima i sjajnim izgledom. Sa druge strane, u Aleksandrovom „religioznom konzervatizmu“, koji je pokazivao na zalasku života, lako je vidjeti nasledne osobine, ne samo babe, nego i oca i misticizam Pavla I. Jednostavno, sin nije pošao krivudavom i komplikovanom stazom ekumenizma, nego dobro utabanim pravoslavnim putem.

Budući da je bio Katarinin voljeni unuk, Aleksandar je vaspitavan svestrano, ali sa mukom i površno. Uglavnom naslednik je vaspitavan na „moralnim bajkama“, koje su bile daleke od realnog života. U početku su mu čitali bajke u bukvalnom smislu riječi, njih je sa zadovoljstvom pisala svom unuku lično Katarina, a zatim su mu ih čitali i u prenosnom značenju. Glavni vaspitač budućeg cara u političkom smislu postao je švajcarski republikanac Lagarp, po ironičnoj primjedbi Ključevskog, on je bio „hodajuća i veoma govorljiva liberalna knjiga“. U stvari, Aleksandar je znao veoma mnogo i suviše malo, tj. odlično se razumio u djela Demostena, Plutarha, Tacita, u engleske i francuske istoričare i filozofe, ali suviše dugo nije imao predstavu o tome šta se realno događa izvan Gatčine i Ermitaža. Zato je, dobivši carsku krunu, Aleksandar I nju često osjećao kao teret i iskreno maštao da se oslobodi prekomjernog tereta odgovornosti.

Na početku carovanja Aleksandra I dogodio se klasični vizantijski dvorski prevrat u istoriji carske Rusije, kada je najgori dio ruskog plemstva, uglavnom štiteći svoje egoistične interese, uklonio ubistvom monarha, koji joj je smetao i bio za njih neugodan. Na kraju vladavine desio se ustanak dekabrista, u kojem su učestvovali principijelno drugi po svom mišljenju i moralu plemići, najprosvećeniji ljudi u Rusiji. Rizikujući svoje blagostanje i miran život, oni su pokušali da okrenu zemlju od apsolutizma prema republici, ili prema ustavnoj monarhiji, što su smatrali minimumom, i sve su to radili ciljano, okrećući se od Vizantije prema Zapadu.

Kao i Katarina II, Aleksandar I je znao i volio da se dopadne drugima, pa se zbog toga nije odlikovao iskrenošću, on je mogao da se pilagodi svakoj situaciji i da bude licemjeran. Pa ipak, on je bio iskren čovjek i iskren političar, mada često i idealista, sa čime je podsjećao na Pavla. Njegov otac je pokušavao da gradi svoju politiku, oslanjajući se na kodekse viteške časti, a sin na jevanđelju (naravno, u poslednjim godinama svog carovanja).

U mladosti, braneći njemu drage ideje „ apstraktnog liberalizma“ Aleksandar se na oči naroda, koji je šetao u parku, potukao sa bratom Konstantinom, koji je zastupao konzervativne stavove i shvatanja. Braća su se valjala po travi i udarali pesnicama ozbiljno i žestoko. Ni ta religioznost ne pokreće nikakvu sumnju, kojom se Aleksandar odlikovao pred smrt.

Aleksandar I je bio tako iskren i u svom političkom altruizmu. Mnoge istoričare je, u zavisnosti od njihove nacionalne pripadnosti i simpatija, oduševljavalo ili, naprotiv, očajnički ljutilo lukavstvo Talejrana i Meterniha, koji nijesu samo jednom nadmudrili Ruse na diplomatskom polju. Slava Talejrana i Meterniha primijetno gubi sjaj, ako imamo u vidu da su oni, igrajući političke igre sa Rusijom, skoro svaki put ubadali mač u prazna vrata, koja Aleksandar nije ni mislio da brani.

(Nastaviće se)

---