-PRIREDILA:ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

Nadao sam se da ću služiti svojoj zemlji, ali umjesto toga, počeo sam da radim za nju, što nije zanemarljiva razlika. Neka vrsta časne stabilnosti koja je ponuđena mom djedu i ocu nije mi bila dostupna, kao ni bilo kome iz moje generacije. Moj otac i djed služili su svojoj zemlji od prvog dana svog radnog vijeka i otišli u penziju poslednjeg dana službe. Takvu američku vladu sam poznavao od najranijeg djetinjstva, koja je pomogla mojim roditeljima da me nahrane, obuku i obezbijede mi krov nad glavom, do trenutka kad mi je dala odobrenje da uđem u Obavještajnu zajednicu. Ta vlada se prema službi svojih građana odnosila kao prema sporazumu: ona će obezbijediti život vama i vašoj porodici u zamjenu za vaš integritet i najbolje godine vašeg života. Ipak, kad sam stigao u Obavještajnu zajednicu, nastupilo je neko drugačije razdoblje.
Kad sam došao, iskrenost javne službe ustupila je mjesto pohlepi privatnog sektora, a sveti sporazum vojnika, službenika i javnog radnika zamijenjen je bezbožnom nagodbom Homo ugovorusa, primarnom vrstom u Američkoj vladi 2.0. To stvorenje nije bilo javni službenik koji je položio zakletvu, već radnik na određeno vrijeme čiji se patriotizam mogao podstaknuti boljom isplatom i za koga je federalna vlada prvenstveno bila vrhovni klijent, a ne vrhovni autoritet...
Glavni motiv Obavještajne zajednice pri angažovanju radnika po ugovoru mnogo je prizemniji, a to je zaobilaženje, traženje rupe u zakonu ili prevare koja omogućava agencijama da izbjegnu federalno ograničenje na zapošljavanje. U svakoj agenciji postoji određeni broj zaposlenih, zakonom ograničen, što uslovljava koliko se ljudi može angažovati za obavljanje određenog posla. Radnici po ugovoru, pošto nisu neposredno zaposleni u federalnoj vladi, nisu obuhvaćeni tim brojem. Agencije mogu da unajme takvih radnika onoliko koliko imaju novca da ih plate, a mogu da ih plate onoliko koliko im je potrebno jer sve što treba da urade je da posvjedoče u nekoliko izabranih kongresnih potkomiteta da su se teroristi ustremili na našu djecu ili da su Rusi upali u naše mejlove ili da su Kinezi u našoj mreži za snabdijevanje električnom energijom. Kongres se nikad nije oglušio o takve molbe, što je, zapravo, jedna vrsta prijetnje, i uvijek, bez izuzetka, poklekne pred zahtjevima Obavještajne zajednice.
Među dokumentima koja sam dao novinarima nalazi se i Crni budžet za 2013. godinu. To je tajni budžet u kome je 68 procenata ukupne svote, odnosno 52,6 milijardi dolara, bilo namijenjeno Obavještajnoj zajednici, uključujući i finansiranje 107.035 zaposlenih – od kojih su više od petine, dakle oko 21.800 ljudi, bili unajmljeni radnici po ugovoru sa punim radnim vremenom. Taj broj ne obuhvata desetine hiljada zaposlenih u kompanijama koje su potpisale ugovore (ili podugovore, ili pod-podugovore) sa agencijama za specifične usluge ili projekte. Vlada nikad ne broji te ugovarače, čak ih ne obuhvata ni tajnim budžetom jer kad bi i njih dodala ukupnom broju unajmljenih radnika po ugovoru, došlo bi se do uznemirujuće činjenice koja bi tad bila sasvim jasna: radnici po ugovoru obavljaju posao za američke obavještajne službe isto toliko često koliko i vladini službenici.
Nesumnjivo, postoje mnogi, čak i u redovima same vlade, koji smatraju da takva šema prelivanja ima mnogo prednosti. Uz ugovarače, kažu, vlada može da podstakne konkurentno nadmetanje da bi smanjila troškove jer nije u obavezi da plaća prinose i doprinose. Ipak, prava prednost za vladine službenike sastoji se u sukobu interesa suštinski povezanom sa samim procesom budžetiranja. Direktori obavještajne zajednice mole Kongres za novac da bi unajmili radnike po ugovoru iz privatnih kompanija, kongresmeni taj novac odobravaju da bi direktori Obavještajne zajednice i kongresmeni kasnije bili nagrađeni pošto se penzionišu iz državne službe, tako što dobiju žestoko plaćene pozicije i konsultantske poslove u istim tim kompanijama koje su učinili bogatim. Sa stanovišta korporacijskih upravnih odbora, posao po ugovoru funkcioniše kao korupcija potpomognuta aktivnošću vlade. To je u Americi najzakonitiji i najpogodniji metod za prebacivanje državnog novca u privatne džepove.

(NASTAVIĆE SE)