-PRIREDILA: ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

Skoro tri hiljade ljudi je poginulo 11. septembra. Pomislite na svakog koga volite, svakog koga znate, čak i svakog čije vam je ime ili lice poznato – i zamislite da njih više nema… Događaji od 11. septembra ostavili su praznine. Praznine u porodicama, praznine u zajednicama. Praznine u zemlji. Sad razmotrite sljedeće: preko milion ljudi je nastradalo u američkom reagovanju na te događaje.

Dvije decenije poslije 11. septembra bile su svjedoci uništavanja Amerike u procesu američkog samouništavanja uz širenje tajne politike, tajnih zakona, tajnih sudova i tajnih ratova, čiji je traumatični uticaj i samo postojanje, američka vlada neprestano zatajivala, poricala, odbijala i iskrivljivala. Pošto sam skoro polovinu tog perioda proveo kao zaposleni u Američkoj obavještajnoj zajednici i skoro drugu polovinu u izgnanstvu, znam bolje od većine ljudi koliko često su agencije griješile. Znam, takođe, kako prikupljanje i analiza obavještajnih podataka može da dovede do stvaranja pogrešnih informacija i propagande, koje su se najčešće koristile protiv američkih saveznika, kao njenih neprijatelja, a ponekad i protiv sopstvenog naroda. Ipak, iako mi je sve to bilo poznato, i dalje se borim da prihvatim sveobuhvatni obim i brzinu promjene od Amerike, koja je tragala da odredi sebe pomoću proračunatog i odglumljenog poštovanja za disidente, do nadzorne države, čija je militarizovana policija zahtijevala poslušnost, izvlačila puške i izdavala naređenja za potpuno potčinjavanje, a koja su se čula u svakom gradu: „Ne pružajte otpor“.

Zbog toga, svaki put kad pokušam da shvatim kako su se odvijale posljednje dvije decenije, vratim se tom septembru – danu eksplozija i njihovim neposrednim posljedicama. Povratak u tu jesen znači suočavanje sa istinom koja je crnja od laži koje su povezale talibane sa Al Kaidom i stvorile nepostojeću gomilu oružja za masovno uništavanje kod Sadama Huseina. To, konačno, znači da sam se suočio sa činjenicom da krvoproliće i nasilje, koji su obilježili moje rano zrelo doba, nisu nastali samo u rukovodećem kadru i obavještajnim agencijama, već i u srcima i umovima Amerikanaca, uključujući i mene.
Amerika je odmah podijelila svijet na „mi“ i „oni“, i svako je bio ili sa „nama“ ili protiv „nas“, kako je predsjednik Buš upečatljivo primijetio dok su se ruševine još pušile. Ljudi u mom komšiluku su okačili nove američke zastave, kao da su htjeli da pokažu čijoj su se strani priklonili...

Skoro stotinu hiljada špijuna vratilo se na posao u agencije uz saznanje da svoj osnovni posao nisu radili kako valja, a to je odbrana Amerike. Zamislite samo kakav je to osjećaj krivice. U sebi su nosili bijes, kao i svi ostali, ali osjećali su i krivicu. Procjena njihovih grešaka može da čeka. Sad je bilo najvažnije da se iskupe. U međuvremenu, njihovi šefovi bili su zaokupljeni pohodima za povećanje budžeta i sticanje neobično ogromne moći, koristeći terorističke prijetnje da bi nezamislivo proširili svoje nadležnosti i mandate, nezamislivo ne samo za javnost već i za one koji su im izdali odobrenja.

Taj 12. septembar bio je prvi dan nove ere, sa kojom se Amerika suočila uz složnu odluku osnaženu ponovo rođenim osjećajem patriotizma i dobre volje i naklonosti svijeta. Sad kad se sjetim tog perioda, pomislim kako je moja zemlja mogla da iskoristi tu priliku. Mogla je da se uhvati ukoštac sa terorizmom, ali ne kao teološkom pojavom, što je navodno bio, već kao sa zločinom, što je u suštini i bio. Mogla je da iskoristi taj jedinstveni trenutak solidarnosti da bi ojačala demokratske vrijednosti i izgradila otpornost u povezanoj globalnoj javnosti. Umjesto toga, krenula je u rat. U životu najviše žalim zbog toga što sam instinktivno i nepokolebljivo podržavao tu odluku.

Mislim da sam želio negdje da pripadam. Prije 11. septembra, dvoumio sam se oko odlaska u vojsku jer nisam vidio svrhu prijavljivanja ili mi je sve to izgledalo dosadno… U tom periodu koji se podudara sa mojom mladošću, Americi su nedostajali neprijatelji. Zemlja u kojoj sam odrastao bila je jedina globalna supersila i sve je izgledalo – bar meni i ljudima sličnim meni – napredno i uređeno. Nije bilo novih granica koje je trebalo osvajati ili građanskih problema koje je trebalo rješavati, osim možda na mreži. Napadi od 11. septembra sve su to promijenili. Sad je konačno, počinjala borba.

(NASTAVIĆE SE)

---