Miroslava Krležu je u Solunu 1913. primio izaslanik srpske vojske, pukovnik Miloš Vasić. Krleža će u svojim uspomenama taj susret ovako zabilježiti: „Primio me u jednoj maloj sobi poslijepodne, poslije ručka; sjedio je na vojničkom kavaletu i švajshemdu, zlatne ribice, u fontani pred kućom, jedan blijedi monah sa kamilavkom melanholično, idiotski zuri u te zlatne ribice, pljušti šedrvan, a general Vasić u švajshemdu dimi cigaretu i promatra me nepovjerljivo: evo jedne austrijske špijunčine!”

Stanko Lasić tvrdi da se Krleža sa „nekim lažnim dokumentima” prebacio do Skoplja – bilo je to u junu,1913. U knjizi „Moj obračun s njima” (1932), Krleža ovako opisuje tu svoju odiseju u Srbiji, u Beogradu: „Tu sam se našao pred sumnjičavim nepovjerenjem, uapšen kao nepoznat bjegunac, bez dokumenata, pod sumnjom špijunaže, u disenteriji, pred opasnošću da budem bačen u kolerični odio kužne bolnice. Žandari, apsane, zatvori, hotelska internacija, zapisnička ispitivanja, bjegunac pod sumnjom špijunaže na ratnom području, u djelokrugu glavne komande, bez dokumenata, koji su se navodno izgubili, bez identiteta, potpuno u tmini ja sam tada prilično duboko pogledao smrti u oči. Spasao me je jedan čovjek, artiljerijski major (ili kapetan prve klase) u službi kod glavne komande, jedini čovjek, koji mi je lično povjerovao da ne lažem, da nisam austrijski špijun, da sam doista predao svoje peštanske i pečujske dokumente (koji su se navodno izgubili) i taj me je čovjek pod pratnjom svog vlastitog konjičkog žandarma uputio u Beograd sa vlastitim preporučenim pismom na komandu mjesta, da me komanda mjesta uputi ministarstvu vojnom i da se (po mogućnosti) utvrdi moj identitet. Uspjelo mi je da iz ove situacije pređem (po svojoj identitet) u Zemun, gdje me je moj identitet čekao u zatvoru zemunske policije. Uapsila me austrijska pogranična policija na temelju tjeralice, što ju je izdala za mnom komanda Ludoviceuma...”

Iz dva susreta sa Beogradom mladi Krleža će upamtiti neka mjesta u srpskoj prestonici: kafane „Ruski car”, „Moskvu”, hotel „Grand”; osjetiće miris ćevapčića; zaviriće u neka od predgrađa, kao što su Dorćol, Palilula... Poslije dva nesupjela bježanja u Srbiju, Miroslav Krleža će, ipak, do kraja svog dugovječnog života, ostati vezan za Beograd.

U časopisu Društva hrvatskih književnika „Savremenik”, koji je uređivao Julije Benešić, 1917. oglašava se sa fronta budući veliki, možda i najveći srpski pisac 20. vijeka – Miloš Crnjanski. Benešić je, po kazivanju samog Crnjanskog, mislio da je to prezime pseudonim, a kada se sam pisac, na putu za front u Italiji, na koji je prekomandovan, lično pojavio u Zagrebu – upoznao se i sa Miroslavom Krležom. Tim povodom, svom Ekermanu Enesu Čengiću Krleža će za Crnjanskog kazati: „Štampao je dobre novele u Benešićevom listu. Došao je u Zagreb, primili smo ga sa simpatijama, družili se i sastajali po kavanama. Da je nadaren, odmah se u početku vidjelo. Zablistao je, a i ostavio djelo trajne vrijednosti...”

Miroslav Krleža 1921. nastoji da uspostavi stalnu saradnju sa „Srpskim književnim glasnikom”. U Narodnoj biblioteci Srbije čuvaju se dva njegova pisma upućena Svetislavu Petroviću, esejisti i prevodiocu. „Glasnik”, nova serija, počeo je da izlazi u septembru 1920. pod uredništvom Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, a potom će uređivanje preuzeti Svetislav Petrović i Miodrag Ibrovac. Izvjesno je da je neko od urednika pozvao Krležu na saradnju, ali te godine on nije u „Glasniku” objavio nijedan prilog.

Te, 1921. godine, Krleža će treći put stići – u Beograd. Kao inicijator Odbora za pomoć gladnima u Rusiji; doći će u glavni grad nove države Srba, Hrvata i Slovenaca i tada će se upoznati sa piscem i i advokatom Dragišom Vasićem (1885–1944), sa kojim će se, iako je ovaj bio stariji od njega, veoma zbližiti.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

Ilustrovati sa fotografijom:

02- Mladi Miroslav Krleža

---