-Piše: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Međutim, Bazen nije mogao da predvidi dva izuzetno značajna tehnološka dostignuća iz `60–ih godina prošlog vijeka: 1) usavršavanje i široku upotrebu prenosnih kamera od 35 mm, što je omogućilo neprekidno i jednostavno snimanje na terenu i 2) usavršavanja u optičkoj industriji koja su postala moguća zahvaljujući upotrebi računara i koja su dovela do pojave širokougaonih i telefoto objektiva i konačno objektiva s promjenljivom žižnom daljinom. Ove novine u optici posebno su značajne jer su već sredinom `60–ih godina ove tri vrste objektiva predstavljale standardnu opremu filmskih ekipa i na zapadu i na istoku, a sam izbor optike je postao bitan dio sveukupnog stila. Širokougaoni objektiv ima kratku žižnu daljinu od svega 12,5 mm, koja pokriva znatno šire polje nego konvencionalni objektiv (normalna žižna daljina za rad sa 35–milimetarskim filmom je od 35 do 50 mm. Ovaj objektiv direktori fotografije koriste da bi snimili velike predmete koji se nalaze relativno blizu kamere što je obično posledica skučenosti radnog prostora, na primjer, u malim sobama ili u automobilu. Budući da širokougaoni objektiv radi kao preokrenuti teleskop, on daje slikama pretjeranu dubinsku oštrinu. Nasuprot tome, teleobjektiv ima veliku žižnu daljinu koja može ići i do 500 mm, što omogućuje da se ostvari niz različitih krupnih planova udaljenih predmeta. Pošto djeluje obrnuto od širokougaonog objektiva telefoto objektiv daje slike s veoma malom ili čak i nepostojećom dubinskom oštrinom. Konačno, objektiv s promjenljivom žižnom daljinom – zum objektiv pruža mogućnost, kao što mu i samo ime kaže, da se vrši neprekidna promjena od širokougaonog totala do telefoto krupnog plana, prolazeći bez prekida kroz sve međuplanove (na primjer, od žižne daljine od 25 mm do žižne daljine od 250 mm, to jest u opsegu 10 prema 1). Zum objektiv je unio veoma značajnu novinu jer je omogućio da se optički približimo predmetu ne pomjerajući kameru. Kada se ovakav objektiv pomjera ka svojoj telefoto poziciji, polje slike se postepeno smanjuje i izgleda kao da se kamera približava snimanom predmetu i obrnuto. U filmu „Bari Lindon” (Barry Lyndon, 1975) Stenlija Kjubrika, za koji je napravljen specijalni zum objektiv sa odnosom 20:1 (sine-proT9 24-480 mm), ima bezbroj kadrova snimljenih na taj način. Ukoliko na telefoto položaju kamera lagano švenkuje efekat na ekranu će biti isti kao da se kamera kreće paralelno sa scenom. Izuzetan primjer ovakve tehnike može se vidjeti pri kraju filma Artura Pena „Boni i Klajd” (1967), gdje blago neoštra kamera švenkuje preko dugog niza krupnih planova prije no što će se zaustaviti i izoštriti na Mosovom ocu koji se u tom trenutku vidi kroz izlog poslastičarnice kako potkazuje dva bjegunca od zakona jednom teksaškom rendžeru.

Viskontijev film „Smrt u Veneciji” (Morte a Venezia, 1971) odličan je primjer stalne upotrebe kadrova snimljenih teleobjektivom i zumom kao zamjene za pokretne kamere, a slično je sa skoro svim filmovima Roberta Altmana. Međutim, čini se da najnevjerovatniju upotrebu optike u skorašnjim djelima možemo naći pri kraju filma „Voda nešto nosi” Jana Kadara (1971), kada uplašeni i prividno poremećeni glavni junak, koji je tokom večeri stajao pred svojom kućom ispod jednog drveta, pokušava da se u nju vrati. Na početku kadra kamera je iza tog čovjeka a zum je postavljen na teleobjektiv položaj, tako da se čini da je razdaljina između čovjeka i kuće, kao i razdaljina između čovjeka i kamere, veoma mala. Međutim, kada on počne da se kreće ka kući, zum se polako povlači ka položaju širokog ugla, čime se rastojanje između kamere i čovjeka, kao i između čovjeka i kuće, neprekidno povećava.

Kako primijeti da se kuća prividno udaljava, čovjek počinje da trči ka njoj a istovremeno se i zum povlači unazad istom tom brzinom prateći njegov bjesomučni trk, sve dok ga kamera ne ostavi da visi u prostoru a kamera i kuća se povlače u beskraj. Ovaj sjajan kadar, slika ludila i strave bila bi neizvodljiva bez objektiva s promjenljivom žižnom daljinom.


(NASTAVIĆE SE)

---