Očeva poruka da mu je brat Petar ubijen i da će on umrijeti nesrećan ako ga brat ne osveti, očigledno je, nema nikakve sumnje, do srca ganula Marka Savova Popovića koji je odlučio da ipak prekrši zakletvu da se nikad neće vratiti u Crnu Goru i on je 1934. godine spakovao kofere i krenuo natrag preko mora – u otadžbinu.
A kad je saznao punu istinu o bratu i shvatio očeve motive da ga prevari, odlučio je da se zauvijek skrasi na Njegušima, pogotovu što ga, izgleda, niko nije ni pitao gdje je bio više od petnaest godina.
Ubrzo se oženio Milicom – takođe je bila od Popovića, ali od jednog krvno daljeg ogranka – sa kojom je dobio dvije ćerke, Radmilu i Danicu (obje su i danas žive), a kad mu je 1949. godine supruga umrla, ponovo se oženio Senkom od Vickovića. Rodila mu je zaredom tri sina, ali su, nažalost, svi pomrli kao bebe. Potom je rodila i četvrtog sina Cvjetka, kojeg su odmah, po nekom starovremskom vjerovanju, prekrstili u Muja, da bi poživio i oteo se. Tako je i bilo, a Senka će poslije roditi i ćerku Vukosavu.
Marko je umro 1978, baš kao i otac mu Savo u 86. godini života, a od njega je ostao široki trag – više od 35 potomaka – a do kraja života je ostao zaokupljen knjigama i važio za umnog, pribranog i uvaženog plemenika, mada se, intimno, nikada nije pomirio sa onim što se desilo 1918. godine. A o njegovom ugledu svakako govori i ova pojedinost.
Na Cetinju je 1939. godine podignut velelepni spomenik posvećen topaocima, dobrovoljcima iz Amerike koji su 24. decembra 1915. godine stradali u Medovskom zalivu, u Albaniji, kada je njihov brod potopljen na domak obale.
Profesor Savo Vukmanović u svojoj „Spomenici“, objavljenoj nedugo pošto je spomenik otkriven, piše da su akciju pokrenuli iseljenici u Americi još 1930. godine, a začetnik je bio Miloš F. Radulović iz Sakramenta. On je u „Amerikanskom srbobranu“, u broju od 22. septembra 1930. godine, objavio članak pod naslovom „Dug zahvalnosti“, neku vrstu proglasa i poziva iseljenicima da ne zaborave žrtve ove tragedije:
„Njihova zla kob je veoma bolna i dirljiva – piše pored ostalog Radulović. – Iz daleke Amerike pohitali su krajem 1915. g. u sveti rat za oslobođenje i ujedinjenje. No, ne bi im suđeno da u svoje junačke desnice dograbe puške i upere ih na neprijatelja. Ovaj ih je gusarski i podmuklo napao podmornicom i potopio putnički parabrod na kome su bili smješteni i tako prouzrokovao njihovu smrt u morskim dubinama. To su bila naša junačka braća iz Crne Gore, Hercegovine, Boke, Like i drugih krajeva naše današnje Jugoslavije...“
Radulovićeva ideja je svesrdo prihvaćena pa je ubrzo formirano „Bratsko dobrovoljačko udruženje“, a onda i posebni odbor koji se starao da se ova ideja ostvari prikupljanjem dobrovoljnih priloga među iseljenicima u Americi i Kanadi. Dvije godine kasnije, 1933, i na Cetinju je formiran „Banovinski odbor za podizanje spomenika potopljenim dobrovoljcima pod Medovom“ sa generalom Petrom Martinovićem na čelu. U taj odbor je iduće, 1934. godine, uključen i Marko Savov Popović, koji se nedugo prije toga bio vratio u otadžbinu, na rodne Njeguše.
Na javnom konkursu za idejno rješenje spomenika pobijedio je već tada znameniti vajar Risto Stijović, a od početka nije bilo dvoumice oko toga da spomenik treba podići na Cetinju. Miloš Radulović je u svom „proglasu“ pisao da „njihov junački spomenik imao bi se podići pred Cetinjskim manastirom, kod spomenika `Poginulim za ujedinjenje` “, ali se to ipak nije desilo – Stijovićeva „Cetinjska vila“ je postavljena nedaleko od drevne Vlaške crkve, gdje i danas blista.
Piše: BUDO SIMONOVIĆ
(KRAJ)