-Piše:Budo Simonović

Po odlasku u Ameriku, Marko Savov Popović se sasvim posvetio kulturnim i duhovnim aktivnostima i djelovanju u iseljeničkim društvima i organizacijama. On će tu 1926. godine sročiti pjesmu „Zemlja mučenika“, u kojoj jasno saopštava svoj stav da se ne vrati u Crnu Goru i ne prikloni novoj vlasti, ističe šta je njegov životni cilj i ideal. Pored ostalog, on veli:
„Blago tome zadovijek!
Ko rod vjerno svoj posluži,
Potomstvo će blagodarno
Predku svome da s oduži...!“
Vjeran ovom zavjetu, Marko Popović će potom napisati i zanimljivu knjigu „Batrić Perović – krvava drama u sedam prizora“, posvećenu istoimenom znamenitom junaku iz Cuca s kraja sedamnaestog i početka osamnaestog vijeka, kojega su Turci na prevaru posjekli. Njegovu smrt je, da podsjetimo, Njegoš opjevao u „Gorskom vijencu“, u čuvenoj tužbalioci sestre Batrićeve, koja se ophrvana tugom za bratom, ali i u znak protesta zbog ponašanja crnogorskih glavara, koji su se „skamenili, kam im u dom“, ubija pred tim glavarima, što će biti i jedan od povoda za istragu poturica koja je uslijedila (Njegoš je, inače, ovom junaku posvetio i pjesmu „Osveta Batrića Perovića“ u svom „Ogledalu srpskom“).
Drama je pisana u stihovima po očiglednom uzoru na Njegošev „Gorski vijenac“, a završava je amanetnim stihovima kralja Nikole:
„Bili iko od Srbina
Međusobnog rad inata –
Prijed poša‘ i kucnuo
Na krvnika svoga vrata?
Ej pjesniče – neću dalje,
Nabrajati Srpske mane,
Ti si Srbin, ti ih znadeš –
To su srca tvoga rane!“
Knjiga je štampana u Detroitu 1933. godine i to – što autor vidno naglašava – zahvaljujući materijalnoj pomoći velike dobrotvorke Zore Nikolas. Ona je, kako ističe Popović, „rođena Srpkinja iz naše kitne Vojvodine, udata za dugogodišnjeg detroitskog sudca i advokata, inače otmenog i bogatog Amerikanca... Gajeći naročitu simpatiju prema Crnoj Gori, ona kao istinski prijatelj prosvjete i svega onoga što je Srpsko i Jugoslovensko, omogućila me materijalno da ova knjiga što pre izađe i ugleda bijeli dan...“
Knjiga bi, ipak, vjerovatno pala u zaborav ili ostala poznata samo uskom krugu istraživača i bibliofila, da se najbliži potomci Marka Savova Popovića nijesu nedavno postarali i objavili njeno fototipsko izdanje.
Marko Popović se, inače, u Crnu Goru, na Njeguše, vratio tek 1934. godine pod dosta čudnim okolnostima i prvenstveno zahvaljujući ocu Savu i njegovoj promućurnosti.
Kad ga je zadesila tragedija i kad mu je u Zadru, pod ne baš sasvim jasnim okolnostima umro mlađi sin Petar (bio je oženjen sa Kićom, ali nije imao poroda), Savo je shvatio da mu je sin Marko jedina nada da se produži loza po muškoj liniji. Pritom je očigledno bio svjestan da su za to mali izgledi ako Marko ostane u bijelom svijetu. Kako su svi dotašnji pozivi da se vrati u Crnu Goru i obraduje ga pod starost, ostali uzaludni, odlučio je da se posluži prevarom i zaigra na kartu bratskih emocija. Kad je Marku javio da je ostao bez brata, otac mu nije napisao punu istinu da se on, dok je, po prilici, bio na nekoj vojnoj vježbi, izgleda, razbolio i umro prirodnom smrću, od gripa ili nekakve druge epidemije, već je izmislio da ga je neko ubio i da ga nema ko osvetiti ako to ne učini njegov jedini brat, te da će on kao otac otići na onaj svijet nesrećan i sa velikom ranom ako Petar ostane neosvećen, pogotovu stoga što nije imao poroda.

Sjutra: BRATSKA LjUBAV JAČA OD ZAKLETVE