-PIŠE: MILICA KRALj
Rastko Petrović jedan je od najoriginalnijih naših modernista. Centralno mjesto u njegovoj lirici zauzima buntovnička i prevrtanička knjiga Otkrovenja 1922. Uz Liriku Itake to je najznačajnija pjesnička knjiga srpskog ekspresionizma.
Poezija Rastka Petrovića tematski i stilski izuzetno je raznovrsna. Kreće sa od mladalačkih patriotskih inspiracija, zanosa bogatom istorijskom prošlošću, u duhu narodnog pojanja ili modernističke forme, preko mladalačke poezije, sa motivima dinamike tijela, doživljaja čula i dinamizaciji erosa u cikličnim obnavljanjima života, avangardnih oblikovnih postupaka, esktatičnih asocijacija „poezije otkrovenja”, fantazmagoričnih vizija blizine tijela „velikih drugova”, nestalih u apokaliptičnom zbjegu preko gudura Albanije i basmičnih i mitologizovanih sukoba u mikro i makro kosmosu do klasičnih rodoljubivih soneta i pjesama u tonu pramelodija svog etosa. U skoro svim njegovim pjesmama i poemama ima metafizičke osjećajnosti, ali je ona estetski najbolje iskazana u poemi Veliki drug i pjesmi Sa svetlim poljupcem na usnama.
Rastko Petrović je 1926. sačinio i pjesnički spomenik od uzavrelih stihova svom Velikom Drugu – odnosno svojim „trideset hiljada vršnjaka koji pomreše u Albaniji”, kroz trideset hiljada krvavih rana, onima koji su poumirali kroz ledene zbjegove Albanije.To je Srpska Golgota, na čijem krstu mučeništva vječno stoje metafizički vijenci Plava grobnica Milutina Bojića i Veliki Drug Rastka Petrovića. Jedna od najljepših Rastkovih pjesama nalazi se u fragmentarnoj poemi Vuk – Dignem tad oči nebesima. Ona je nesaznatljiva, nerazumljiva, zagonetna, jer pjeva o samoj suštini bića, o onom neizrecivom i predstavlja i ključ i krunu Rastkovog pjesništva. Vođen mističnim doživljajem svjetlosti, on uspijeva da preoblikuje postojeću stvarnost i da dopre do područja čistog duha. Nakon svih ekstaza, tjelesnih i čulnih, afektivnih otkrovenja, mistični doživljaj svjetlosti, emanacije božanskog i sjedinjenje s njim, predstavlja novo, vrhunsko otkrovenje: Dignem tad oči nebesima, nada mnom se plavilo rađa./Pogledam dole, i beskrajnih svetlih izviranja je java,/I kruži magleni daljni dah, sedefom, dok mleko se rađa/ Na očima ruke providne, čežnjama mi zanosi glava
U Čikago stiže 1935. Već 6. jula je iz Generalnog konzulata u Čikagu upućen na rad u Kraljevsko poslanstvo u Vašingtonu s tim da za vrijeme odsutnosti poslanika Konstatina Fotića, vrši dužnost otpravnika poslova. Očajan je kad do njega stiže vijest o bombardovanju Beograda 6. aprila i da je jedna bomba pala i na njegovu kuću i da je cijela biblitoeka izgorela, dio njegovih rukopisa. Ostavština oca Mite, dio Nadeždinih slika, kao i radovi Simeona i Tome Roksandića, Meštrovića, ikone iz 12 i 15. vijeka.
Započinje pisanje drame Sabinjanke. Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Vašington stiže ambasador nove, Titove Jugoslavije, Stanoje Simić. Rastko želi da se vrati u domovinu, ali se plaši šta će ga tamo sačekati. Piše opširna pisma prijatelju Marku Ristiću u kojima izlaže svoje strahove i želju za povratkom. Marko mu se nije javljao.
I pored mnogih prijatelja i žena sa kojima je bio – ostajao je sam, zbog „nesigurnosti života, a sigurnosti smrti u 47. godini, prije operacije od hernije, piše testament (svoju zaostavštinu ostavlja Beogradu).
Rođen je 1898. godine u Beogradu. Umro je u Vašingtonu, 15. avgusta 1948. od tromboze srca i sahranjen na groblju u Rok Kriku, u sjenci ogromnog razgranatog drveta.
I tako će Rastko Petrović „snažna mlada lađa, koja je i jedrila, i vesla spustila, i čekrke navila, pa i leti kao galeb, i seče kao strela, i krči u dubini kao gladno crevo... I još je Rastko Petrović pravi pravcati pesnik, koji zaslužuje i sva krupna slova u lepom izdanju, koji zaslužuje i više drvoreza, čije pesme baš zato i plevimo što talenat i sila jarko iskaču iz kaprisa i mode“ kako je pisala Isidora Sekulić, svoj konačni mir naći u zavičaju tek poslije 37 godina, kada su njegovi posmrtni ostaci prenijeti i sahranjeni 18. juna 1986. godine u porodičnoj grobnici na Novom groblju u Beogradu.
(NASTAVIĆE SE)