Živeći na granici dva velika svijeta, dvije velike vjere, između rimokatoličkog hrišćanstva i islama, između Latina i Turaka, Srbi su bili prinuđeni da učestvuju u njihovim sukobima. Suočavajući se s beskrajnom i slijepom silom islama, a raznim primamljivim obećanjima podsticani od duždevih agenata, mnogi su se priklanjali Republici sv. Marka i odatle „uskakali” na tursku teritoriju da bi ratovali protiv Osmanlija. Zahvaljujući podvizima Janka Mitrovića, Petra Smiljanića, Stojana Jankovića, Ilije Smiljanića, Vuka Mandušića, Baja Nikolića Pivljanina i brojnih drugih slavnih, neustrašivih uskoka i megdandžija, Mleci su potiskivali Turke i najzad ih potpuno protjerali iz kontinentalne Dalmacije. Taj proces odvijao se u etapama. Stavljajući svoje oružje u službu hrišćana, kotarski uskoci su doprinijeli preotimanju Klisa iz turskih ruku za vrijeme dugotrajnog Kandijskog rata (1645–1669), odnosno izvjesnom proširenju mletačke teritorije do granice nazvane linea Nani. Ovaj „stari posjed” (vecchio acquisto) proširen je poslije Morejskog rata (1684–1699) „novim posjedom” (nuovo acquis to), odnosno Kninom, Vrlikom, Sinjom, Vrgorcem, Gabelom i okolinom tih mjesta, do granice linea Grimani, ponovo zahvaljujući junaštvima srpskih uskoka koji su, poput Stojana Jankovića, hrabro polagali živote u ljutim okršajima sa neuporedivo nadmoćnijim neprijateljem. Granica, otada poznata kao linea Mocenigo, ponovo je pomjerena Požarevačkim mirom 1718, kada je u najnoviji mletački posjed (novissimo ac quisto), ušla Imotska krajina do Dinare i Prologa. Tako su svi Srbi u Dalmaciji postali podanici Venecije.

Sve do potpunog osvajanja Dalmacije Mlečani su sa Srbima postupali s mnogo obzira, dijeleći im zemlju i nagrade, povlastice i privilegije, ne opterećujući ih dažbinama, dajući im vjerske i sve druge slobode. Ali kada je prestala potreba za ubojitim srpskim oružjem, ispoljilo se pravo lice novih gospodara. Umjesto da suvereno vladaju zemljom koju su oslobodili sopstvenim pregnućima, vjekovima prkoseći osvajaču u epskim bojevima, dojučerašnji junaci i njihove porodice ne samo što su se našli pod dominacijom Republike već je ona požurila da tom siromašnom, mirnodopskom načinu života od poljoprivrede neprilagođenom svijetu, nametne porez (decima – desetina prihoda od zemlje) koji ih je vodio pravo u najveću bijedu, glad i smrt. U odgovoru na ovaj namet, koji je pokazivao koliko Sinjorija malo cijeni žrtve i stradanja svojih pravoslavnih ratnih partnera, Srbi su 1692. u Vrani likvidirali okrutnog guvernera Šimuna Bortulačića, poznatog po neljudskom i bezobzirnom postupanju. Vlast se nemilosrdno obračunala s pobunjenicima i nastavila svom snagom da pritiska, na kraće vrijeme umireno, stanovništvo.

Nepravde socijalne prirode pratile su i prozelitističke aktivnosti Venecije, koja je željela da razbije svijest o jedinstvu srpskog naroda koju je njegovala Srpska patrijaršija, te da pokatoličene srpske mase lakše pacifikuje i veže za sebe. Međutim, 1704. godine Srbi su se ponovo pobunili, predvođeni Petrom Jagodićem Kuridžom, parohom Petrove crkve u Biovičinom selu u Bukovici. Meta ustanika bili su skupljači decime, ali i njihovi kolebljivi sunarodnici koji nijesu imali hrabrosti da se pridruže pobunjenicima. Primjenjujući taktiku odugovlačenja i pregovaranja, vlast je uspjela da slomi ustanak i da podijeli ustaničke starješine. Kuridža se predao i osuđen je na četrdeset godina zatočeništva, koje je proveo u mračnoj i vlažnoj samici najstrožijeg zatvora u Veneciji. U međuvremenu, 1705. godine, izbio je još jedan ustanak, u Cetinskoj krajini, u kome je učestvovalo 7.000 Srba pod vođstvom dragovićkog kaluđera Isaije. Međutim, i ovaj ustanički pokret bio je ugušen, a kaluđer Isaija osuđen na doživotnu robiju.

Razočarani u dužda i njegove ljude, osjećajući gorak ukus nepravde, Srbi su se u poslednjem mletačko-turskom ratu (1714–1718) angažovali s manje elana nego ranije. No, iako je oduševljenja ponestajalo, sve drugo je ostalo isto: smrt, glad i oskudica.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---