-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U novembru 1835. godine održan je is pit iz francuskog jezika, koji su Milan i Mihailo položili sa odličnim uspjehom. Poslije završenih ispita iz svih predmeta, knez je bio vrlo zadovoljan i obećao je kneževićima da će ih narednog ljeta pustiti da putuju van Srbije „kad su se tako otlični pokaza li, u učenju sviju predmeta”. Sa majkom su ljeto 1836. godine proveli najviše u Zemunu, odakle su u oktobru prešli u Beograd, gdje je trebalo da na stave školovanje. O napretku u obrazovanju možda najbolje svjedoči pismo koje je knežević Mihailo pisao ocu iz Beograda: „Ja se staram, i staraću se, dok sam živ, da ne lažem; i štaviše, čini mi se da prezirem onoga, koi laže, jer sam već iskusio, da lažu svi pošteni ljudi preziru... Ima mlogo ljudi, koi mlogo pišu i govore, a malo misle; a ja bi želeo biti od oni, koi malo govore a mlogo misle. No za što se ja upuštam u s Vama u duboko rasuždenie! Dosta e za mene javiti Vama, da ste Vi za mene predmet, koga ja preko svega na svetu ljubim, očitujem i uvažavam”.

Još od 1835. godine knez Miloš se nosio mi šlju da sinove pošalje na školovanje u inostran stvo. Nije želio da djecu šalje u Rusiju, ali se nije slagao ni sa Dimitrijem Davidovićem, koji je pre dlagao Francusku, navodeći „da je mnogo razvraće no sve vospitanije u knjigama nekakvog Voltera i ovomu podobni svakog roda i nacije, osobito fran cusko-republikanski”. U prepisci sa mitropoli tom Stefanom Stratimirovićem, Miloš je tražio savjete oko školovanja djece, ali ostarjeli i zauzeti mitropolit nije mogao da nađe kneževim sinovi ma odgovarajućeg učitelja francuskog jezika. Knez Miloš je nakon toga našao novo rješenje.

U junu 1837. godine za novog učitelja kneže vića Milana i Mihaila angažovan je Konstantin Ranos, koji je najprije trebalo da ih uči francuskom jeziku. Odmah po Ranosovom dolasku, kneginja Lju bica je izvijestila kneza: „Sinoć prešao je ovamo novij učitelj Konstantin Ranos. On e čovek mlad od 26 godina, i učio se y Pešti, Beču, Minhenu i Parizu, gdi je 4 i po godine proveo, učeći se francuskom jeziku, i privatno francuskim pra vama, bivši nadzirateljem djece čorbadžie Vulka, iz Filipopolja. Razgovarao se s Milanom našim francuski, govori tečno po pariskom izgovoru. Izražava se prilično njemački. Milanu je pre dlagao, da bi on za najnužnije držao, da prionu na više meseci, samo za francuski jezik, a posle da im se predaju druge nauke na istom jeziku i od učitelja, koi su u njima najvještij”. Knez Miloš je brzo odgovorio, istakavši „da bi se, pak, djeca svojski predala, odvojte ij sa svim i od sebe i od drugog društva i oni neka sami ručaju i večeraju sa učiteljem i osim vas i osim svakog drugog, neka se neprestano bave s njime, i jezik fancuzski na uče neprestanim govorenjem istog. Odvojte djeci i sluge, koi će ij služiti, pa da oni sami za sebe budu”. Ovdje se zaista zapaža promjena u odnosu kneza Miloša prema učiteljima njegovih sinova, budući da ranije nije pristajao na zahtjeve da se djeca odvoje od pandura i sluga, a sada je nalagao da se u potpunosti odvoje od svih uticaja i samo uče. Razlog ovoj promjeni treba tražiti u činjenici da je knez bio zaista zadovoljan uspjehom koji su njegovi sinovi postigli ranijih godina. Promjena kneževog ponašanja zapaža se i iz pisma Konstan tinu Ranosu, gdje je navodio „samo prebudite nepre stano s njima, pri trapezi, pri nauki, pri šetnji, da neprestanim upražnenijem dobro francuzski nauče”.

Dvorska škola se održala do kraja drugog školskog polugodišta 1838. godine. Zatim je uki nuta jer je knežević Milan počeo češće da pobo ljeva. Iste godine, u septembru, kneginja Ljubica je sa oba sina otputovala u Temišvar, nadajući se da će promjena klime i tamošnji ljekari pomoći u Milanovom liječenju. Međutim, u aprilu 1839. godi ne knežević je bio toliko bolestan da nije mogao da ustaje iz postelje, te su se vratili za Srbiju. U ovim najgorim trenucima, Mihailo je stalno bio uz brata. Bili su to tada i poslednji Mihailovi trenuci u Srbiji, jer je vrlo brzo sa ocem napustio otadžbinu.


(NASTAVIĆE SE)

---