– Slušajte – rekao sam joj – ja neću da vas prepadam i da vas ubjeđujem da odustanete, ali pokušajte da me shvatite i potrudite da ovo razumno procijenite. Vi nijeste odrastali u takvim okolnostima, vi ste živjeli u normalnoj sredini i nikad nijeste vidjeli ljude u nekom teškom stanju, već samo neopterećene građane i oni nijesu imali potrebe da mijenjaju to stanje. Ali, ti ljudi u ratu, pod pritiskom i opterećenošću situacijom ponekad postaju sasvim drugačiji. Na primjer, vi ste cijelu noć previjali ranjene i bolesne, bili im na usluzi, premorili se i jedva na nogama stojite i dođe doktor, koji je, možda, mnogo dobar čovjek u normalnim okolnostima,ali umoran, previše iscrpljen, nakon što je odsjekao nekoliko nogu i ruku i u tako napetom stanju obraća vam se i kaže: „Vi ste beskorisni, ništa ne radite. Kad ste se prihvatili posla, morate raditi“.
Takvih primjedbi biće dosta. Hoćete li vi to podnijeti? Vi to morate obavezno imati u vidu i ja vam skrećem pažnju samo na jedan mali dio od svega šta vas tamo čeka. Stavarnost je ponekad neočekivana i nepredvidiva. I na kraju da vas pitam, hoćete li moći sve izdržati, jeste li sigurni da imate snage za sve, bez obzira na to što je vaša odluka konačna? Kako ćete podnijeti sam taj vaš odlazak? Hoćete li pasti u nesvijest kad vidite mrtve, ranjene i kad budete prisustvovali operacijama? To će vam se dešavati nesvjesno i mimo vaše volje.
– Ako mi kaže da sam beskorisna i da ništa ne radim, shvatiću da je doktor iznerviran i previše umoran, a meni će biti dovoljno da znam da nijesam kriva i da sam radila koliko je to bilo potrebno.
– Vi ste dosta mladi i možete li garantovati za sebe?
– Zašto vi mislite da sam ja toliko mlada? Ja imam punih osamnaest godina i nijesam toliko mlada.
Jedom riječju, nemoguće je bilo da je nagovorim da odustane i ona će, svakako, sjutra da ode u Srbiju i ja ću je samo rastužiti, jer je nijesam podržao u njenoj namjeri.
– Neka vas Bog čuva i sa srećom idite – rekao sam joj. Ali, čim se završe stvari, odmah se vraćajte nazad.
– Pa, naravno, ja moram da položim ispit. Nećete vjerovati koliko ste me obradovali.
Ona je izašla ozarena lica i, naravno, za jednu nedjelju dana biće tamo.
Na početku tog „Dnevnika“ napisao sam i nekoliko riječi o karakterima djevojaka, koji su mi posebno privukli pažnju u pričama njihovog prvog perioda života. Priče su bile objavljene u članku o Žoržu Zandi. Napisao sam o takvim i njima sličnim djevojkama, upravo o moralnim, ali neiskusnim ženskim karakterima i toj ponosnoj čednosti, koju nijesu mogli da ukaljaju, čak iako su bili u dodiru sa porocima. I što je veoma primjetno, one to ne rade zbog sticanja slave, iz lične sujete i želje za samohvalisanjem, što se, za razliku od njih, može lako vidjeti, iti veoma često, kod sadašnjih mladih djevojaka, čak i kod malo odraslijih djevojčica.
Nakon njenog odlaska od mena, slučajno se sjetih jedne ranije misli, koja mi proleće kroz glavu. Žene kod nas imaju potrebu za višim obrazovanjem i treba da budu uporne u tome i upravo sada moraju ozbiljno da se uključe u društvena zbivanja.
Ja mislim da očevi i majke tih kćerki lično bi morali istrajavati na tome, ako vole svoju djecu, jer je to u njihovom interesu. U stvari, samo nauka ima toliko ozbiljnosti, draži i snage da potstakne njihovo raspoloženje, koje se počelo javljati među našim ženama. Samo nauka može dati odgovor na njihove zahtjeve, ona može da im osnaži razum i, takoreći, uzme starateljstvo nad njihovim razmišljanjima.
A šta reći o toj djevojci?
Meni je žao njene mladosti i imajući u vidu da nijesam mogao da je odgovorim od njenih namjera, ipak, mislim da taj njen odlazak može biti, gledajući jednostrano, čak i koristan.
Tamo neće biti relaksiranog čitanja knjiga, ali joj pretstoji sticanje velikog iskustva, koje joj je sami Bog namijenio sa neizmjernim svojim milosrđem, da bi je spasio.
Tamo će, prisustvujući časovima života uživo, proširiti vidike i razmišljanja, na što je ona i spremna. Ostaće joj uspomene za cio život o nečem posebno dragom i prelijepom, u čemi je ona i učestvovala i to će je natjerati da visoko cijeni svoj život, a ne da je život smori, kao što je uradio sa nesrećnom Pisarevom, koja je izvršila samoubistvo, o kojoj sam ja pisao u prošlom broju mog „Dnevnika“.
Preveo i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---