-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Sada pričaju da Rusija ne može stalno da ide tako javno protiv sebe i na svoju štetu. Ali, kakvu to korist ima Rusija? Rusiji je u interesu, ako i pravi sebi štetu, da ne dozvoli nepravdu i zaštiti istinu. Ne može Rusija da izda veliku ideju, koja stoji više vjekova kao njen zavjet i koju je slijedila nepokolebljivo do sada. Između ostalog, ta ideja se odnosi na ujedinjenje Slovena, a to ujedinjenje se ne smije ostvariti nasiljem, i to je, u stvari, interes sveopšteg dobra čovječanstva.
Skoro sve novine su već počele da sažalijevaju i podržavaju svoju braću Srbe i Crnogorce, koji su krenuli u borbu za slobodu, a društvo, čak i cijeli narod sa oduševljenjem prati njihove borbene uspjehe. Ali, braći Slovenima je potrebna pomoć. No, izvještaji koji stižu, što je, u stvari, istina, govore da Turcima, iako potajno, veoma aktivno pomažu Austrijanci i Englezi. Međutim, oni to i ne rade toliko u tajnosti. Pomoć stiže u novcu, oružju, šalju im topovske granate, a pomažu ih i u ljudstvu. U turskoj armiji ima mnogo stranih oficira. Velika engleska flota je usidrena pod Konstantinopoljem... iz političkih razloga, vjerovatno da su tu ako zatreba. U Austriji je već spremna ogromna armija – takođe za svaki slučaj.
Austrijska štampa sa razdražljivošću i velikom ljutnjom piše o ustanicima u Srbiji, a ni Rusija nije pošteđena. Primjetno je da Evropa sada bezosjećano gleda na Slovene, a razlog je što su i Rusi Sloveni. Inače, austrijske novine se ne bi ni bojale Srba, čije su vojne snage male u odnosu na moćnu austrijsku armiju i ne bi ih upoređivali sa Pijemontom.
I zato rusko društvo mora opet da pomogne Slovenima, naravno, ne samo novcem i nekakvim materijalnim sredstvima. General Černjajev je već izjavio u Peterburgu da je bolnički dio srpske armije veoma slab, da nemaju doktora, ljekova, nema ko da previja i njeguje ranjenike. Slovenski komitet u Moskvi je energično razglasio po cijeloj Rusiji za pomoć našoj braći, koja su krenula u borbu za oslobođenje od turskog ropstva i prisustvovao u svom punom sastavu služenju molebana u srpskoj crkvi u slavu srpskih i crnogorskih ratnika, na kojem je bilo mnogo naroda. U Peterburgu se vijest brzo raširila i narod je odmah počeo da se javlja i da donosi priloge. Ovaj poziv se širio po cijeloj Rusiji, bez obzira na takozvanu „ljetnju mrtvu sezonu“.
Taman kad sam htio da zaključim „Dnevnik“ i dok sam ponovo pregledao urađenu korekturu, iznenada je upala kod mene jedna djevojka. Mi smo se upoznali još zimus, tj. poslije izdavanja mog prvog „Dnevnika“. Ona sprema jedan težak ispit i aktivno se priprema i, naravno, želi da ga položi. Ona je iz bogate kuće i novac joj ne čini problem, ali se mnogo brine o svom obrazovanju i došla je da me pita za savjete. Interesuje je šta da čita, u stvari, na šta najviše da obrati pažnju. Ona me je posjećivala, ne više od jednom mjesečno i nije se zadržavala kog mene više od deset minuta. Pričala mi je samo o svom poslu, nije bila mnogo elokventna, bila je skromna, skoro stidljiva i veoma povjerljiva prema meni. Ali, nije moglo, a da se ne primijeti, da ima čvrst karakter i siguran sam da tu nijesam griješio. Ovog puta je ušla i direktno mi rekla
– U Srbiji nema ko da previja i čuva ranjene i bolesne. Ja sam odlučila da odložim moj ispit i hoću da idem da njegujem ranjenike. Šta vi na to kažete?
Bojažljivo je pogledala na mene, a u međuvremenu ja sam pročitao u njenim očima da je bila već odlučila i da neće mijenjati odluku. Ali, ipak, željela je moj savjet. Ne mogu da vam prenesem naš razgovor do detalja, jer bih povrijedio njenu privatnost, zato vam prenosim samo ono glavno.
Odjednom mi je bilo mnogo žao nje, jer je bila previše mlada. Suvišno bi bilo da je plašim teškoćama, ratom i tifusom u vojnim bolnicama, jer bi to samo dolilo ulje na vatru. Nju je vikla samo želja za žrtvovanjem, želja za hrabrim i dobrim djelom i što je najdragocjenije, nije bila slamoljubiva i sklona samohvalisanju, već je jednostavno željela da „čuva i previja ranjenike“ i da bude nekom od koristi.
– Ali, umijete li vi da previjate ranjenike?
– Ne, ali ja se već pomalo obučavam i bila sam u Komitetu. Onim, koji žele da idu na ratište, daju rok od dvije sedmice i, naravno, pripremaće se do tada.
Mislim da će uspjeti da se obuče i ovdje se riječ podudara sa činom.

(NASTAVIĆE SE)

---