-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Umiljatog, često nestašnog Mihaila, svi su vo ljeli. Knezu Milošu je bio posebno prirastao za srce, pa nijesu bili rijetki slučajevi da ga povede sa sobom u Kragujevac ili na putovanje po Srbiji, ali i da ga pusti da prisustvuje političkim razgovo rima. Kao jedan od primjera dječačkog nestašlu ka i očeve brige možemo navesti jedan događaj iz 1832. godine. Za vrijeme kneževog boravka u Požarevcu, Mihailo je sa njim i pratnjom krenuo u je dan obilazak na Moravu. Mladi knez je uz oca jahao manjeg konja. Pred šumom, nedaleko od Požarevca, mladi knez je udario konja, koji je brzo nestao pred pratnjom. Zabrinuti otac je odmah poslao momke da traže Mihaila. Brzo su ga pronašli kako visi sa jedne grane i smije se. Kao vrlo okretno dijete uspio je da izvuče noge iz uzengija, skoči iz sedla, propusti konja i uhvati se objeručke za grane jednog drveta.

U pogledu nošnje, kneževa djeca nijesu se mnogo razlikovala od druge djece. Štedljivi i knez i kne ginja nijesu trošili mnogo novca za oblačenje djece, što je posebno vidno po činjenici da je Mihailo najčešće nosio prepravljene Milanove haljine. Kneginja je često krpila odijela, a bolju postavu, na ročito svilenu, sa starije odjeće, upotrebljavala je za novu odjeću. Ako je postava bila od kože, ona se uvijek, dok se ne iscijepa, prenosila sa jednog na drugo odijelo. Nošnja je uglavnom bila srpsko-turska, a Miloševi sinovi nosili su anterije i dimlije. Štedljivi knez je vodio računa o svim izdacima, pa su pokloni za djecu u vidu odjeće bili najčešće za vrijeme velikih praznika. Tako je od kneginje Ljubice tražio da mu pošalje dobavljenu čoju, da bi sinove mogao za Vaskrs da obraduje novim kapa ma. Milan i Mihailo su tada, sigurno po nagovoru majke, pisali ocu da bi pored kape voljeli da imaju i džube (vrsta dugačke haljine bez rukava), što je otac odobrio. Ipak, u vrijeme svečanih prilika, a posebno u vrijeme pojavljivanja pred strancima i narodom, knez Miloš je tražio od kneginje da i djecu svečano obuče. Jedan od primjera je Trifun ska skupština (1834), kada je kneginji pisao da Milana i Mihaila zaogrne posebnim hervanijama, simbolom vlasti i moći. Kneginja Ljubica svaka ko nije bila zadovoljna kneževom brigom o djeci, uvjerena da im otac ne pruža dovoljno koliko bi mogao. Dok se kneginja žalila i pisala „ja mislim da ovo nije samo moja sramota, nego i sviju nas, što su naša djeca oskudna”, štedljivi knez sa basno slovnim bogatstvom odgovarao je „a pomislite na to, da mi sad pod platom činovno živimo, s kojom moramo izlaziti na kraj”.

Iako knez Miloš veći dio vremena nije pro vodio sa djecom, bio je u stalnoj prepisci sa njima, često ih prekorijevajući što mu češće ne pišu. Na žalbe da se kneževi sinovi ne javljaju često ocu i rodbini, kneginja Ljubica je znala da odgovori da „po tri lekcie jutrom i tri poslije podne iz davajući i pišući propise, jedva i Vama (knezu Milošu) uluče vrijeme pisati, a tol drugome”. Si novi, i Milan i Mihailo, su oca, koga su najčešće oslovljavali sa „dražajši roditelju” i „dražajši babajko” izvještavali o svemu, a posebno o učenju. Na pisma su se često zajedno potpisivali. Iz te prepiske vidi se ogroman napredak u njihovom obrazovanju, a posebno se može podvući da su ih učitelji dobro podučili kako se opšti sa vlada rem i poznatim osobama.

Mihailovo pismo knezu Milošu, 5/17. septembar 1832.

Slatki Babajko!

'Preljubazno pismo Vaše umnožilo je moju radost so tim, što ste mi čestitali dan rođenja mog koim navršuem 9 godina i stupam u desetu. Blagodarim i ljubim Vam slatke roditeljske ruke za usrdno čestitanje. I ja sa željom Vašom soedinjavam moe želanije, da Bog da i zdravljem odari, na radost i utjehu Vašu mlogo godina. Blagodarim i za poslate kruške, koe ću danas na astal izneti, kad i ja za Vaše zdravlje nazdravim malu čašicu vinca. Pozdravljam i Vas i čiku, i ljubim Vam ruku, i ostaem, Vaš Pokorni sin Mihail Obrenović, 5. septemvra u Požarevcu'.


(NASTAVIĆE SE)

---