To mjesto se i danas zove Selina gdje se jasno vide tragovi življenja i ostaci groblja Vujotića koji su tamo sahranjeni. Knjiga osvetljava život Vujotića, kako u Selini tako i u Dugi, kao i život onih Vujotića koji su raseljeni po Kosovu i Srbiji. Autor osvetljava prošlost jednog hrabrog i odvažnog bratstva, brojčano malog, ali po pregnućima, ponosu i junaštvu stamenog, po broju pušaka u mnogim bojevima velikog, slavom ovjenčanog. Znamenito selo Duga, lokalizovano na lijevoj obali rijeke Morače, u plemenu Bratonožićima, donedavno zabito tu gdje se našlo, daleko od puteva i veza sa svijetom kao što su bila i druga bratonoška sela, danas predstavlja „modernu luku“ sa puno savremenih kuća, otvoreno ka svijetu, modernim mostom i povezano sa magistralnim putem ka Podgorici i Beogradu, snabdjeveno električnom enerijom i savremenim vodovodom, smješteno je među koricama knjige koja je pred nama.

Knjiga je trenutno najnovije djelo u literaturi Crne Gore iz ove oblasti. Sazdavanjem ove knjige autor je nastavio djela koja su vršili poznati istraživači ovih prostora krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka a kojih istraživača je bilo ne mali broj zbog čega im dugujemo zahvalnost što su nam ostavili jasne tragove prošlosti sa ovih područja – crnogorska prošlost u dobrom dijelu.

S obzirom na opširnost knjige, autor nije sistematizovao početna kazivanja (do poglavlja geneze) ali je sve to jasno iskazao tako da ta nesistematizovanost faktički ne preokupira čitaoca. Međutim, posebna poglavlja knjige (dalje od geneze), autor je strogo sistematizovao i obradio manirom vrsnog istraživača. Počeo je od geneze i uhvatio se ukoštac sa istorijom svojega bratstva. Istoriju je prikazao kroz pojedine ličnosti svojega bratstva. Tako, istorija Duge predstavlja sklop ličnosti bratstva Vujotića koje su tu istoriju stvarale. Ovaj njegov metod je pravilan i prihvatljiv jer je autor dobro primijetio poznatu naučnu tezu da ličnosti stvaraju istoriju a ne istorija ličnosti. Knjigu je autor oročio od prvih pomena do 2000. godine.(...)

Kako je rukopis knjige čekao na objavljivanje do sada, autor je u međuvremenu u rukopisu izvršio neke neznatne intervenije te je rukopis faktički završio 2000. godine. Autor žali što mu je u rukopisu ostala jedna praznina koja se odnosi na nemogućnost da sazna sudbinu pet sinova Velimira Stojanova koji su kao djeca postali turski plijen. Autor nije žalio ni vremena ni truda kao ni mnoga odricanja da se zaputi kod svojih bratstvenika iseljenih u Kosovu i u Srbiji kako bi ih istražio i unio u knjigu. Budući da je pisac ove knjige do sada objavio nekoliko knjiga iz oblasti lako čitane literature – anegdote i šale, to nije propustio da i u ovoj svojoj knjizi ne da jedno veliko poglavlje iz te oblasti pod nazivom „Dužačke varnice“ gdje će čitaoci naći poznate anegdote i šale, „vruće“ i „hladne“ ali one su tu ostavljene zbog razbibrige čitalaca a nikako tendenciozno. Ovo poglavlje jasno govori da su Dužani pored hrabrosti i odvažnosti, smjeli ljudi, ljudi puni duha, spremni da se i u najtežim situacijama posluže šalama i dosjetkama ne birajući pri tome nikoga makar im bio ispod svog sljemena.

Autor je knjigu ilustrovao mnogim fotografijama. Kako je piscu ovih redova jednom prilikom kazao: žalio je što nije prikupio još više fotografija kao i to da mu neke fotografije nijesu bile dostupne, pa i ako postoje budući da su se neki bratstvenici o tome oglušili.

Pošto je opisaao svoje selo, sačinio genezu, napisao istorijski dio, opisao muke, patnje, pogibije, hrabre, vrijedne i punoručne Dužanke, te „Dužačke varnice“, autor se opet, prije nego će rukopis privesti kraju, vratio genezi. Razmišljao je o svojim hrabrim i odvažnim precima, posjećivao je njihova počivališta (do kojih je mogao doprijeti) i vidio da su njihovi grobovi zatravljeni (na starom dužačkom groblju, u Selini, u dijaspori...), te cijeneći njihovu odvažnost i zasluge za njihovo potomstvo, odlučio je da im napiše poglavlje pod imenom: „Nepisani groboslovi“. Poglavlje o groboslovima svih Dužana u Crnoj Gori i dijaspori koji su otišli u vječnost, koliko se može saznati, jedinstven je primjer u literaturi hronike crnogorskih bratstava.

PIŠE: DR RADOMIR PRELEVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---