Iz genealoške tablice (rodoslova) bratstva Vujotića, kao i Savovića, Stefanovića i Radojevića, može se vidjeti da su pojedine porodice kroz protekla vremena imale čas padove a čas uspone. Neke grane rodoslova su se završile. Tako, na primjer, nije ostalo muškoga poroda od Radonje Božova i Radula Perkova. Neke porodice su imale po četiri i više muških glava a kasnije su te porodice imale manje unuka nego sinova. To su osjetni padovi nataliteta Dužana. S druge strane, kada se mislilo da će se pojedina grana prekinuti, najednom iz te grane se razvilo potomstvo veće nego kod porodica koje su imale veći broj muških potomaka. Iako sam se trudio, za mnoge starije Dužane nijesam mogao utvrditi godine rođenja i smrti.(...) Opisao sam i bezbroj toponima. Nosio sam se mišlju da pokušam odgonetnuti imena bar pojedinih toponima ali sam od toga odustao jer bi to bio opširan i jalov posao budući da u tome nijesu uspjeli ni uporniji istraživači, izuzev djelimično, pa i to pod pretpostavkama. Ova Hronika je namijenjena bratstvenicima Vujotića uopšte (Savovića, Stefanovića i Radojevića) kao i svim prijateljima našega bratstva i prijateljima pisane riječi. Čitaoci ove knjige će vjerovatno izreći i po koju riječ kritike. To nije nikakvo čudo kada se uzme u obzir opširnost knjige, odnosno predmet Hronike. Ali, eventualni kritičari treba da imaju na umu da ono što se nije zapisalo, nije se ni desilo, bilo pa prošlo. (…)
Dobronamjerna kritika će mi biti dobrodošla jer takva kritika zavređuje pažnju. A kritika koja proizilazi iz zavisti, zavređuje samo prezir. Da dodam i to da dobri ljudi uvijek idu naruku prijateljima. Ako ništa drugo, makar da im daju podršku da u nečemu istraju. Da istrajem na ovom radu, meni su davali podršku mnogi prijatelji, ali ne i oni koji su za to bili najobavezniji.
Kada sam završio ovaj rukopis, letimice ga je pregledao profesor Vukale Đerković.Tom prilikom mi je kazao: „Kada bih imao torinu živoga, kao što su imali stari Kuči i Bratonožići, za štampanje ove knjige dao bih ti par volova“. Eto, neka i to bude još jedna (svojevrsna) recenzija ove knjige i to u jednoj rečenici.“
O ovom kapitalnom djelu Voja Vujotića pohvalno su pisali brojni autoriteti. Tako je akademik dr Dušan J. Martinović u recenziji „Knjiga za sva vremena“, pored ostalog, zapisao: „Višedecenijski napor Vojislava – Voja A. Vujotića, pisca, novinara i publiciste, da osvijetli korijene svoga bratstva, urodio je plodom: sazdao je opširnu knjigu i razložno joj dao naziv: „Hronika Duge“ – sela u Bratonožićima i tako svome bratstvu ostavio knjigu za sva vremena. Savremena crnogorska etnološko-etničko-istorijska literatura, umnogome teži da douči nešto iz duboke prošlosti pojedinih crnogorskih bratstava i plemena, da tu prošlost približi sadašnjosti, ostavi je svojim potomcima kako bi imali što jasniju sliku svoje genealogije, sliku sadašnjosti i stazu budućnosti.
Svjedoci smo brojnih bratstveničkih ili plemenskih skupova po Crnoj Gori gdje se okupljaju bratstvenici ili plemenici iz uže ili šire okoline, kao i iz dijaspore, kako bi se međusobno upoznali kao i bar donekle saznali svoje korijene, svoju etnologiju i svoju istoriju. Svjedoci smo takođe i publikovanja brojnih zavičajnih hronika koje otkrivaju genezu pojedinih bratstava ili plemena crnogorskih a koje knjige bratstvenici odnosno plemenici rado doživljavaju i čuvaju ih kao drage uspomene budući da kroz njih upoznaju sami sebe. Jedna od takvih knjiga je i „Hronika Duge“ autora Voja Vujotića – Dužanina. Ovom knjigom Dužanin je pronikao do daleke prošlosti svojih predaka, što mu je omogućilo da sačini genealošku tablicu (Rodoslov) svoga bratstva za čitavih šesnaest pasova što je rijetkost u knjigama iz ove oblasti pojedinih crnogorskih autora. Autor je stremio ka tome da cijela knjiga predstavlja konkretnu cjelinu, što je rijedak slučaj za ovako opširna djela koja sadrže više poglavlja.
Počeo je od najstarijih pomena sela Duge i njenih žitelja, čak i onih koji su u Dugi živjeli prije doseljenja današnjih Dužana pa sve do najnovijeg doba. Obuhvatio je doseljavanje Dužana iz Pipera u Bratonožiće i njihovo naseljavanje u jednom krajoliku na jugu Bratonožića iznad današnjeg sela Pavličića, a koji krajolik se poslije iseljavanja Vujotića iz njega nazvao „Selina“ – mjesto u kojemu su se doselili Vujotići pri dolasku iz Pipera u Bratonožiće.
PIŠE:
DR RADOMIR
PRELEVIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---