-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Milan je u međuvremenu započeo pohađanje nastave na pariskom Liceju „Luj Veliki“ (Louis le Grand). Stoga je, zbog nastavka obrazovanja, ali i kao moralna podrška, njemu bio neophodan njegov prvi i pravi profesor i vaspitač. Zahvaljujući Ijeovom trudu, od nekada potpuno zapuštenog i najneposlušnijeg djeteta koje je vidio u svom životu („njegovo neznanje bilo je nevjerovatno“), on se u mnogo čemu „popravio i dotjerao“ i njime se, s predmetnim nastavnicima koje su angažovali namjesnici, „dalo upravljati“. Zanimljiva je Ijeova ocjena da je Milan najviše interesovanja i dara za povezivanje događaja pokazao zanimajući se za istoriju. To znanje je i kasnije stalno proširivao, kao vladar.

Profesor Fransoa Ije umro je već 1869. godine. Namjesnici su na njegovo mjesto doveli čuvenog dubrovačkog pjesnika i gospara Medu Pucića, ali prema svemu onome što je pokazao kao vaspitač, Milan je, kako kaže Slobodan Jovanović, u stvari, poslije Ijeove smrti „ostao bez vaspitača“. Jedina osoba koja je ostala da mu pruža porodičnu toplinu bila je njegova baba Tomanija, koja je živjela u lijepoj kući, nedaleko od dvora, sagrađenoj još 1836. godine, kad joj je muž, gospodar Jevrem, bio gradonačelnik Beograda. Njenom zaslugom, u najvećoj mjeri, Milan je i doveden na presto, jer je ona, poslije pogibije kneza Mihaila, Blaznavcu obećala unuku Katarinu, „ale tek pošto proglasi njenog unuka Milana za kneza Srbije“. U njenoj kući, njenoj blizini i u domaćoj atmosferi, svakako mu je bilo prijatnije nego „sam s ordonansima i lakejima u velikom praznom dvoru“. Poživjela je do 1881. godine, a umrla je „gledajući sliku svog unuka, kneza Milana“. Izvori govore da je Milanu jednom prilikom dolazila u posjetu i majka i donijela mu na poklon majmuna, poslije čega su joj namjesnici „poručili da više ne dolazi“. Na njegovom sistematičnom vaspitanju i obrazovanju radilo se ipak postojano za sve vrijeme Namjesništva (1868–1872), kako bi što bolje bio pripremljen za ulogu vladara, kada stekne punoljetstvo. Trebalo je da dobije osnove vojnog i pravnog obrazovanja. Ali, sve u svemu, njegovo ukupno obrazovanje, na kraju, „nije bilo ni izbliza odgovarajuće predstojećim vladalačkim dužnostima“. Osim dobrodušnog, ali djetinjastog karaktera, brzo su uočene dvije njegove crte: velika bistrina i nervozan strah (koji je vjerovatno ponio još sa rumunskog dvora). „Njegova bistrina iznenađivala je svakoga; iako umnogome još dijete, on je mogao ujedanput, o ozbiljnim stvarima da razlaže i govori kao odrastao čovjek“. Kada je postao punoljetan, „nije imao mnogo vladalačke uzdržljivosti u govoru o ljudima; on je govorio onako slobodno i onako nekonvencionalno kao što govore obični građani, a ne vladaoci“. Do punoljetstva (22. avgusta 1872. godine), knez je sasvim pristojno progovorio srpski jezik, a znao je i rumunski, francuski i njemački. U međuvremenu je i propušio, „po savjetu jednog ministra“.

Prva vlada (ministarstvo) koju je knez Milan sastavio po sticanju punoljetstva značila je, na neki način, produžavanje namjesničkog režima: Blaznavac je postao predsjednik vlade i ministar vojni (tada je dobio i čin generala), a Jovan Ristić – ministar spoljnih poslova. Treći namjesnik, stari i umorni Jovan Gavrilović, penzionisan je na lični zahtjev. Ali, ta vlada nije trajala ni godinu dana, zbog iznenadne smrti predsjednika vlade, generala Blaznavca, 17. marta 1873. godine. Dvojica najistaknutijih državnika u Srbiji kojima je knez mogao ponuditi mandat za sastav nove vlade bili su Jovan Ristić i Jovan Marinović (1821–1893). Prvu, kratkotrajnu (1873–1873), sastavio je Ristić, liberal, a drugu Marinović, konzervativac (1873–1874). Međutim, zanimljivo je da je tek Ristićev pad u kneževim očima označavao kraj cijelog namjesničkog režima i da je tim događajem, za njega, kao vladara, „jedno novo doba nastajalo...“ Ostao je do kraja života pri „uvjerenju da je njegova samostalna vladavina započeta tek obaranjem Ristićeve vlade (1873), a ne formalnim činom sticanja punoljetstva (1872)“. Jednu važnu stvar Milan nikada nije uspio da oprosti namjesnicima: što su povrijedili dinastijsko pravo, utvrđeno Zakonom o Narodnoj skupštini iz 1861. godine, „prema kome se ustavna promjena nije mogla izvesti za kneževa maloljetstva“.


(NASTAVIĆE SE)

---