-PIŠE: NEDJELjKO SAMARDžIĆ

Kad je vesela kolona počela ulaziti u Dvorničko ždrijelo, mrak se već bio spustio. Zimski dan je na ovim prostorima veoma kratak, a noći preduge. Brže kretanje otežavao je transportni konvoj.

Neprohodna brda su se stopila sa tmurnim nebom stvarajući crni kolorit, praveći tunel koji će našeg generala odvesti u sigurnost tople dragaljske tvrđave. Odjednom, mrtva tišina pretvorila se u pakao! S lijeve i desne strane kanjona zapucaše puške, tanad počeše stravično da zvižde, jedno zrno prođe tik pored generalove glave! Mazge se uskomešaše, obadaše se prema stijenama. Goniči zapomažu na sav glas.

General Auersperg se nije dao zbuniti, smogao je snage da u tužnom času, prvi, junački obode konja u strelovit galop. Kuda? Ni sam nije znao u kome pravcu treba da putuje-što dalje... „... Naposletku su ustaše sa brda grofu Auerspergu koji je bježao vikali: Ne bježi, od nas ti ništa neće biti, samo da te pokažemo drugim vladarima, neka vide kakve đenerale ima naš car.”

O životinjama, provijantu, topografskim kartama i službenim spisima, ordenima i generalovim ličnim stvarima, više niko nije mislio. Ustanici ni sami nijesu znali šta se dešava, a ponajmanje da se u koloni nalazio vrhovni komandant. Ubili su dva goniča mazgi, ranili četvoricu i jednog vojnika lovca. Zabavili su se oko plijena, smirili jogunaste mazge i sve što im je bilo vrijedno i zanimljivo sa sobom ponijeli. Nijesu zaboravili ordene i oficirske uniforme. Ko zna koliko bi trajala Krampusova tiranija da silna vojska iz Dragaljskog polja nije pohitala u pomoć vrhovnom štabu. Izvukli su ranjenike i sakupili malo preostalog provijanta, između ostalog torbu sa mapama i dokumentima.

Nezdrava krivošijska „arija”, nedovoljno iskazano gostoprimstvo i nedostatak bečkih trotoara uslovili su da vitez general Auersperg poželi, odnosno bude najljepše zamoljen da napusti teritoriju ruralnog područja sjevernog dijela Boke Kotorske. Ustanici su se svim silama trudili da ga zadrže, kako to običaji nalažu; dragi nezvani gost je podario više poklona nego svi vladari u zadnjih dvjesta godina. Hrana, brašno, mast, slanina, konzerve, rum, čokolada, vino, cigari, u izobilju su isporučeni ustanicima. Puške ostraguše, municija, oficirske sablje, šatori, generalske uniforme i čizme nijesu vrijedni hvale – dodijeljeni su od srca kao uzgredan prilog. Pored svega toga, kako i zaslužuju pravi ratnici, general je obdario svakog ustanika od Trebinja do Cetinja, i od Brajića do Krivošija, sa po tri ordena različitih vrijednosti – od Zlatnog krsta Prvog reda do carskog Viteškog ordena.

„Ova ekspedicija na Krivošije pretrpela je grdne gubitke. Samo otimanje visa koje dominira Hanskim tesnacem koštalo je više od 200 vojnika, jedna ih je četa sama izgubila 73. Među poginulima beše i potpukovnik Fric fon Frijahne, njegov ađutant i još osam oficira. Od 22.000 vojnika koliko je postepeno poslato u Boku, beše ih ostalo svega još 10.000 sposobnih za borbu. Sam bataljon arhiduke Albrehta beše izgubio 780 ljudi. Bolnice u Kotoru bile su prepune, i u njima umiraše sve što je bilo pošteđeno od ustaničkog kuršuma.”

„Dopisnik `Prese` javlja iz Kotora o nečuvenom porazu: „Umjesto da Krivošije na našem zemljištu obezoružamo ili ih preko granice protjeramo, izgubismo mi toliko mrtvih i ranjenih, izgubismo svu ranu, i umalo što ne osta na mjestu i sam glavni štab; ustanici se dokopaše naših krasnih pušaka, municije, odeće itd. Pa će nam u napredak s našim oružjem na otpor stati...”


(NASTAVIĆE SE)

---