Ali...

(...Ja vam pak kažem, da osobito u Krivošijama mira pre biti neće, dok god i poslednji Morlak ne padne. Za reč potčinjenje ovi ljudi ne znaju. Pre nego što se Morlak novom obrambenom zakonu podčini, radije će on triput umreti...“)

(..A ko najposle uza sve to još i ovo zna, da je svaki Krivošijanin – po sopstvenim rečima jednog rođenog Crnogorca – junak za pet Crnogoraca, da je svaki dobar i vešt strategik, ako i nije strategije u vojnoj akademiji bečkoj učio, da je najposlje taktika krivošijska u vojevanju takva, koja se neda ni u kakvoj školi naučiti, niti joj ikakva vojska u tom doskočiti može...“)

U maršu prema Dragalju sve jedinice su imale sukobe sa ustanicima, manjeg intenziteta, izuzev majora Uršica koji se kretao preko Ubala.

Kad je general Auersperg na Crkvicama sagledao konfiguraciju terena, shvatio je da će mu trebati mnogo više od savremeno naoružanih jedinica i puke sreće. Prvi put se susreo sa gerilskim načinom ratovanja, uhodanom ustaničkom strategijom kroz vjekovnu borbu sa Turcima, i konačno razumio da divlje horde neobrazovanih seljaka mogu predstavljati i te kako ozbiljnu prepreku. Zbog toga povlači nerazumljiv potez za pukovnika Simića i ostale oficire; šalje poruku generalu Dormusu da hitno iz Risna krene sa svim rezervnim jedinicama na Crkvice.

Upravo, uoči Aranđelova dana, četiri neprijateljske divizije krenule su u odlučujući boj, spremne da kamen, zemlju i ustanike pretvore u prah i pepeo. Da je Jankov vrh Troja, a umjesto Krivošijana silna vojska Aleksandra Velikog, izgledi za uspjeh bili bi ništavni. Dođe vijeme kad čovjek ne može protiv Boga, sile, tehnike, mržnje i sudbine.

(„... Naša vojska ne treba da se izlaže riziku! Topovi i samo topovi mogu donijeti neophodnu premoć jedinicama. Od njih se ustanici plaše, i bježe kao od kuge, nemaju hrabrosti da se direktno suprostave našim dičnim regimentama. Neprijatelj nije dostojan respekta ako se ustručava pojaviti iz svojih brloga, nego kukavički iz busija napada na sirote nezaštićene vojnike...“)

Tako je i bilo! Topovi i samo topovi! Od jutra do mraka goreli su nebo i zemlja, od Jovičine vode i Jankova vrha do Veljega vrha. Ginuli su ustanici i vojska, prednost se mijenjala. Odjednom, u kasnim popodnevnim časovima, grobna tišina zavladala je krvavim poprištem, kao da je jednima i drugima dosta pogibije! Jedino se u daljini, prema crnogorskoj granici, preko Mačije stope i od Dvrsnika, čuo poneki pucanj. Topovske salve su odradile posao koji živa sila nije bila u stanju da obavi.

Nakon dojave da su se kolone u Dragaljskom polju sjedinile, a pretpostavljajući da je put čist, general Auersperg pravi kardinalnu grešku, odlučuje da sa glavnim štabom krene u ravnicu, kako bi zahvalio vojci na požrtvovanju, te podijelio ordene zaslužnima i konačno da Beču može uputiti brzojav – ustanak u Boki kotorskoj je ugušen!

Koliko je general bio siguran u svoju vojsku i postignute rezultate govori činjenica da je oko sebe, kao zaštitu, imao devet oficira, između ostalih: brigadnog pukovnika Šredera, majora generalštaba Kodolića, pukovnika topovske divizije Brena, političkog načelnika generalštaba majora Pakora; ostali su bili visoki oficiri za vezu, dostavu i obezbjeđenje. Zaštita se sastojala od dvanaest naoružanih vojnika-lovaca pod komandom poručnika Rena. Kolonu za prenos tereta sačinjavalo je 36 mula sa 28 goniča. Neki od goniča bili su naoružani. General Auersperg i četiri visoka oficira jahali su konje, ostali su se kretali pješice.

PIŠE:

NEDJELjKO SAMARDžIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---