-PIŠE: MILICA KRALj

Dugogodišnji direktor Nacionalne biblioteke u Buenos Ajresu, Borhes je u samoj biblioteci vidio jednu od ključnih slika čovjekovog opstanka. Biblioteka je čarobno mjesto, svojevrsno ogledalo koje obujmljuje kosmos.

U intervjuu koji je 1983. godine dao novinaru francuskog lista „Nuvel observator“ u Buenos Ajresu, ističe da je pisac postao zbog svog oca, jer je i njegov otac želio da piše i prenio je na njega ostvarenje te želje. Na konstataciju da je i veliki čitalac i pitanje koji put vodi od čitanja ka pisanju, Borhes odgovara da je čitanje mnogo prijatnije od pisanja, ali ističe da je još u djetinjstvu stekao neizlečivu naviku da piše i da je oduvijek znao da će postati pisac, ali da nikada nije težio da bude čitan i da nije razmišljao o uspjehu i neuspjehu.

Postoji pravilo da književnici što su obrazovaniji i intelektualniji, opsesivnije govore o nesaglasju života i književnosti, akcije i kontemplacije, opipljive stvarnosti i pisane riječi koja bi htjela da joj doskoči. Borhes je imao hrabrosti da prizna kako mu je san da stvara „knjišku“ književnost, a da je zasnovao cijelu svoju književnost na samoj književnosti. Borhes je pratio književnosti na dvadesetak jezika i sa nevjerovatnom lakoćom poziva se na biblijske zapise i najraznorodnije pisce i mislioce, od Demokrita, Platona i Plutarha, preko anglosaksonskih klasika, do Ničea, Hajdegera i Sartra. Ukazivao je na elemente sopstvene poetike, ne nudeći uljepšanu sliku o sebi kao piscu. Neprekidno je govorio o svojoj sklonosti ka paraboli, nagovještavajući da se parodija javlja kad valja sugerisati koliko je besmisleno nadmetanje umjetnosti sa stvarnošću.

Rijetki su pisci koji su pokazali takav stepen razotkrivanja, ne skrivajući ni svoju ranjivost, isključivost, namćorluk, averzije. Otvoreno je govorio o zanatskoj strani posla, ističući da bi neke knjige sasvim drugačije napisao, da među njima i slabih, ispuštenih djela. Iako je stvorio priču kao novi pripovjedački model u kome se metafizičke sugestije podstiču preuzimanjem dijelova iz postojećih i izmišljenih knjiga, pisao je i onome što prethodi konačnom obliku priče.

Borhes, za kojeg se kaže da je prvi latinoamerički pisac koji je bitno uticao na zapadnu kulturu, dugo je uživao status nedodirljivog autora, zatočenog u Vavilonskoj biblioteci svoje mašte, okruženog beskrajnim redovima knjiga kojima će pridružiti i svoje.

„SVET(koji drugi nazivaju Bibliotekom) sastoji se od neodređenog, i možda beskonačnog, broja šestougaonih odaja, s prostranim bunarima za provetravanje u sredini, oivičenim veoma niskim ogradama sa stubovima. Iz svakog od tih šestougaonika vide se niži i viši spratovi, bez kraja. Raspored u odajama je istovetan. Dvadeset pet polica, po pet na svakoj strani, pokrivaju sve zidove sem jednog; njihova visina, koja je ravna visini samih spratova, ne prelazi naročito visinu obične biblioteke.(...) Na nekoj polici nekog šestougla, mislilo se, mora postojati neka knjiga koja je ključ i savršen izvod sviju ostalih: postoji neki bibliotekar koji zna za tu knjigu i koji je sličan bogu.

U jeziku te zone još postoje tragovi obožavanja tom dalekom službeniku. Da bi se on pronašao, organizovana su mnoga hodočašća, koja su tokom jednog veka prokrstarila ceo zemljin šar. Kako pronaći poštovanja dostojni i tajni šestougao u kome on obitava? Neko je predložio da se pođe obrnutim putem: da bi se utvrdilo gde se nalazi knjiga A, treba prethodno gledati knjigu B, koja će ukazati na mesto A; da bi se utvrdilo mesto knjige B, prethodno treba pregledati knjigu C, i tako do u beskonačnost...“

Rolan Bart, ističući književnu složenost Borhesovog djela, govorio je o geniju „koji kombinuje intelektualno dubokoumnu viziju sa izvanrednim ljudskim uvidom, poetskom snagom i savršenom kontrolom nad svojim sredstvima.“

No iako je zamišljao raj kao biblioteku, Borhes nije mogao da se odvoji od realnog svijeta, jer ga je taj svijet, uostalom, kao i svakog od nas, istinski, stvarni, očigledni,u svakom trenutku podsjećao na svoje postojanje, što se ogleda i u njegovoj sklonosti ka paraboli i parodiji, kao zaključak da je u književnosti i umjetnosti uopšte, nemoguće nadmetanje sa stvarnošću.


(NASTAVIĆE SE)

---