-PIŠE: MILICA KRALj

„Nesreću ne možeš da izbjegneš, ali nikada ne možeš da predvidiš u kom će se obliku pojaviti“, zapisao je u jednom eseju, pouzdano znajući da će i on, kao i njegovi pradjed, očeva majka i otac koji su oslijepili, jednog dana oslijepeti.

I uprkos sljepilu, Borhes je uspio da stvori nevjerovatno književno djelo kojim je zaludio i opčinio vascijelu planetu i čiji uticaj do današnjeg dana ne prestaje.

Nasledno sljepilo ga je sačekalo u 58. godini, a počelo je da se razvija od njegove tridesete godine. O tome je govorio mirno, bez tragične napetosti: „Slijepi sa osmijehom, i hrabri, kako se nadam da ću i ja umrijeti. Moj slučaj nije naročito dramatičan, jer je tragično za one koji iznenada izgube vid. U mom slučaju, to postepeno smrkavanje, postepen gubitak vida, počelo je onda kada sam počinjao da vidim. To traje još od 1899, bez nekih dramatičnih promjena, postepeno smrkavanje koje je trajalo više od tri četvrtine stoljeća. Trenutak patetike dogodio se 1955. godine, kada sam znao da sam potpuno izgubio vid, moj vid pisca i čitaoca.“

Borhes je bio potpuno slijep na jednom, a na drugom je vidio djelimično, i mogao je da vidi plavu, zelenu i žutu boju, ali nije mogao da vidi crvenu i crnu.

„Šekspir je pogriješio”, rekao je Borhes, kada je napisao: „Gledajući u tamu koju slijepi vide... crveno i crno su boje koje su nam uskraćene. Naviknut da spavam u mraku potpunom mraku, dugo nijesam mogao da se naviknem na spavanje u toj izmaglici, u zelenkastoj ili plavičastoj magli, nejasno osvijetljenoj koja je svijet nas slijepih. Želio sam da legnem u tami. Svijet slepih nije mrkla noć kakvu ljudi zamišljaju. (…) Eto mene na neki način u samom centru, okružen sa 900 hiljada knjiga na različitim jezicima, a jedva mogu da nazrem samo naslovnu stranu i poneku riknu (bočnu stranu poveza).“

Kao da nije toliko žalio što je slijep, reći će: „Pisac kao i svaki drugi čovjek, mora sve ono što mu se dogodi da podnese mirno. Sve što se događa, uključujući poniženja, sramotu, nesreću, sve je to dato poput neke gline, kao nekakav materijal za umjetničko djelo. To se mora prihvatiti... ako slijepa osoba razmišlja na taj način, onda je spasena. Sljepilo je dar. Iscrpio sam vas svim darovima koje sam izvukao iz njega.(...) I ne samo to, sljepilo me je naučilo da osjetim da sam okružen različitošću drugih osoba. Ljudi uvijek pokažu dobru volju prema slijepima.”

Na putovanjima po mnogim zemljama Borhes je iako bez vida, tuđim očima, otkrivao

osobenosti mjesta u kojima je bio isto kao i svi oni koji sva ta čudesa vide svojim očima.

Na jednom mjestu kaže: „Svake noći imao sam potpuno različite snove, ali u svima sam se nalazio u Buenos Ajresu. U jednom koji cio pamtim, sanjao sam sebe u predjelu brežuljaka i livada na kojima su stubovi i nekakve drvene skele, što nimalo ne izgleda prirodno, zar ne? Bilo je u snu i drveća i žbunja, ali sam ja znao da je preda mnom ugao Bolivarove i Čileanske ulice...U snovima nikada ne odlazim iz Buenos Ajresa”.

Kako bismo bolje razumjeli sintagmu čuvar knjiga pročitaćemo i jedan susret sa Borhesom i njegovim prijateljima Silvinom Okampom i Adolfom Okampom, iz pera Luisa Harsa, argentinskog književnika, autora čuvene knjige eseja „Pukovnik igra školice“ o najznačajnijim latinoameričkim piscima.

„Borhes se zavaljuje u udobnu fotelju, zauzima svoj omiljeni položaj, prebacujući jednu nogu preko naslona za ruke, i vadi knjige iz polica. Jedva razaznaje naslove – prijatelji moraju da mu ih čitaju i on to slaže u glavi dok upamćuje kratke tekstove koje će kasnije izdiktirati, ali instikt ga vodi i sigurnom rukom dohvata onu knjigu koju je htio. Tačno zna gdje šta stoji i snalazi se bez greške. Knjige ga slušaju i poznaju kao vojnici...“

Ono što zadivljuje to je i činjenica da je Borhes iako slijep, uspio da nacrta svoj autoportret za vlasnika knjižare „Strand u Njujorku“ Barta Britona.

Govoreći o tome kako je Borhes crtao sebe, Briton kaže da je on jednom rukom držao olovku, a prstom druge ruke povlačio crte. Dalje kaže da je taj Borhesov portret pravo savršenstvo i da je na njega najveći utisak ostavio Borhesov odlazak na gornji sprat biblioteke, gde je pisac osluškivao prostoriju sa knjigama i kad mu je rekao da ima isto onoliko knjiga koliko i u nacionalnoj biblioteci u kojoj je on bio direktor.


(NASTAVIĆE SE)

---