-PIŠE: MR RAJKA GRUBIĆ

Iako su po svojoj duhovnoj prirodi skloni primanju novina, pojedininci nijesu uspjeli da se prilagode i snađu u novoj sredini i u novim društveno-ekonomskim uslovima. Iz tih razloga su se mnoge porodice vratile u rodni kraj. Međutim, sve one brojne porodice koje su ostale, sa sobom su donijele svoj jezik (dijalekat), leksičko blago, običaje, pravo, moralne norme, predanja, folklor, kao i nošnje, ishranu i način pripremanja hrane, upotrebne predmete...

U tim prvim poslijeratnim godinama, u novoj sredini, kolonizovano stanovništvo se još uvijek živo držalo tradicije kraja iz kojeg su došli. Čak i u onim mjestima u kojima doseljenici nijesu poticali iz iste oblasti (poput Sutjeske), jezik, folklor kao i načini pripremanja hrane, predstavljali su osnovne odrednice koje su ih činile jednakim sa samim sobom i različitim od drugih. Tradicionalni identitet je nalagao da se što više i što duže „ostane onakvim kakvi smo oduvijek bili”.

Osjećanje regionalne pripadnosti ispoljavano je najčešće prilikom raznih okupljanja, kao što su prela (sijela) ili igranke organizovane u zatvorenom ili na otvorenom prostoru. Takve zabave su korišćene kako bi se otpjevala po koja pjesma, kao što su na primjer ojkalice i gange (horsko dinarsko pjevanje), zasvirale gusle, odigralo kolo poput tzv. Glamočkog gluvog kola, ispričala koja pošalica ili priča vezana za stari kraj... Takođe, i zajednički rad vezan za seljačke zadruge čiji su članovi bili i doseljenici, omogućavali su im da u predahu od posla ili prilikom vraćanja iz polja u selo, zapjevaju „pjesmu svoga kraja.” Ovakva svakodnevna druženja i međusobna komunikacija omogućavali su i izuzetno živo i dugo održavanje kako folklora, tako i jezika i dijalkta.

Što se, pak, tiče vjerskih i narodnih običaja, treba uzeti u obzir činjenicu da je stanovništvo, ako se izuzme prva kolonizacija, u najvećoj mjeri naseljeno po njemačkim selima, u kojima nijesu postojale pravoslavne crkve. Pored toga, intenzivna izgradnja socijalističkog društva odigravala se istovremeno kako na materijalnom, tako i na ideološkom kolosijeku. Osnovni cilj transformacije je bio da se staro i nazadno, konzervativno i patrijarhalno zamijeni novim, naprednim, modernim. Izgradnja takvog modernog društva se zasnivala, izmeću ostalog, i na njegovoj sekularizaciji tj. ateizaciji.

U takvim okolnostima, u kojima je odanost partiji i državi bila direktno suprotstavljena crkvi, crkvenim obredima i običajima, stanovništvo se dovijalo na razne načine. U manjoj mjeri se izlazilo iz komunističke partije, dok je daleko veći procenat, u tajnosti, nastavio da slavi krsnu slavu, Božić, Uskrs, da krštava djecu... U tim prilikama svijeća se palila u nekoj od manjih prostorija (poput ostave) ili u podrumu kuće. U tajnosti su farbana jaja za Uskrs, u tzv. Čistoj nedjelji (prvoj u Uskršnjem postu) prano je svo posuđe u kući, tajno se postilo... Izmišljali su se razlozi da se za velike crkvene praznike ne ide u Zadrugu ili da se ne radi neki veći posao u polju...

Za razliku od vjerskih, pojedini narodni običaji su intenzivno zaživjeli i u novoj sredini. Takav je slučaj sa prelom – sijelom, koji je bio karakterističan za sve Srbe iz dinarske oblasti. Prelo predstavlja okupljanje momaka i djevojaka u večernjim satima u jednoj od kuća u selu u kojoj su djevojke i žene obično prele, plele ili vezle. Za prelo je značajno druženje i veselje uz pjesmu i nerijetko uz muziku. Na njima su se upoznavali mladi, rađala se ljubav koja bi znala završiti i brakom.

Jedan od običaja koji je zaživio i na ovim prostorima je sprega i moba. To je običaj udruživanja radi obavljanja zajedničkih, obimnijih i težih poslova. Ovaj običaj je nastao u okviru velikih porodičnih zadruga koje su omogućile da se razvije osjećaj solidarnosti i požrtvovanja. Iako su dolaskom u Banat ove porodične zadruge prestale da postoje, običaj udruživanja je nastavio da egzistira postavši prepoznatljiva karakteristika dinarskih Srba.

Kolonisti su, u nova banatska naselja, sa sobom donijeli svoje društvene igre u kojima se manifestovala snaga pojedinca. U prvom redu, to je bilo bacanje kamena sa ramena, skok uvis i udalj... Kolonisti iz Dalmacije sa sobom su donijeli društvenu igru boćanje – balotanje, koja je zaživjela i u banatskoj ravnici.


(NASTAVIĆE SE)

---