-PRIREDIO: BOŠKO BOJOVIĆ

Poslije propasti velikog Topličko-jablaničkog ustanka i gušenja u krvi hiljada nedužnih civila, djece, staraca i žena, umorenih bestijalnim terorom bugarske vojne kaznene ekspedicije, Jelena i pop Perko se sklanjaju u njihovu staru postojbinu, stoji pored ostalog u knjizi o Jeleni Šaulić Bojović „Učiteljica i ratnik” u izdanju Medija centra „Odbrana”, 2018. g., Beograd. Pop Perko pokušava da nastavi svoju svešteničku dužnost, ali uskoro biva deportovan u austrougarski zarobljenički logor, dok Jelena nastavlja svoj iznuđeni ratnički poziv od prvih mjeseci 1917. godine. Pridružuje se komitskoj četi jednog od prvih i najglasovitijih komita, „Amerikanca” Boška Bojovića, zajedno sa dvojicom braće – bratom od strica Stankom Šaulićem i bratom od ujaka Stankom Kneževićem. Među prvim komitama u četi Boškovoj i Jeleninoj bila su i poznata braća Jakšići, njeni bliski rođaci.

Tarske strane i besputna Sinjajevina, ravna Jezera, durmitorske vrleti i litice, tokom gotovo čitave 1917. i 1918. godine bile su pribježište i poligon nepokornih gorskih div-junaka, među kojima je naročito Jelena utjerivala strah u kosti ne samo švapskim vakmajstorima, vojnicima i šuckorima (žandarmima), nego i okupatorskim špijunima i saradnicima i lažnim komitama kojima su pljačka i nasilje nad golorukim narodom bili preči od njegove zaštite, borbe protiv okupatora i oslobođenja.

Nije se odvajala od odmjerenog i taktičnog Boška, pod čijom je zaštitom bila, iako je on nekada s mukom morao da obuzdava njene smjele i opasne inicijative u diverzijama i kažnjavanju okupatorskih zločinaca i neprijateljskih doušnika i zločinaca. Pored sve žešćih borbi i učestalijih pobjeda, kako se rasplamsavao opštenarodni ustanak na sjeveroistoku Crne Gore, komite organizuju i živu političku aktivnost, čiji je najvažniji cilj ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i stvaranje zajedničke srpske i jugoslovenske države. Borbu protiv autokratske vladavine kneza i potom kralja Nikole zdušno je podržavalo starohercegovačko stanovništvo Drobnjaka, Pive, Morače, Jezera i Šaranaca. Viđene familije, posebno Šaulići, dali su ponajveći danak u toj neravnopravnoj borbi. Jelena je stoga bila naročito motivisana za ostvarenje političkih i nacionalnih ciljeva najvećeg dijela komitskog pokreta.

Duboko svjesna da je stvaranje zajedničke jake i održive državne tvorevine najvažniji preduslov za opstanak njenog potlačenog naroda, za njegovo izbavljenje od dalje golgote i stradanja, Jelena je sve svoje snage stavila na vagu i sve podredila idealu njegovog oslobođenja i ujedinjenja. Sebe nije štedjela, ali ni svoje saborce i najbliže.

Do završetka Prvog svjetskog rata, 1918. godine, četovala je sa četovođom Boškom Bojovićem, sa kojim se poslije rata i vjenčala, zasnovala s njim porodicu u Pljevljima i kao učiteljica radila u obližnjem selu Otilovići. Međutim, ubrzo se, usled posledica vojevanja i iscrpljujućeg komitskog života teško razboljela, i preminula je 21. marta 1921. godine, a tek je bila zakoračila u 26. godinu života. Priča se da se više od godinu dana nakon njene smrti, u znak žalosti, u plemenu Drobnjaka, iz kojeg je poticala nije bilo veselja niti su se čule pjesme i gusle. Posmrtno je odlikovana Karađorđevom zvijezdom sa mačevima za izuzetnu hrabrost. Iza nje je u kolijevci ostao sin Ilija Bojović.

Njen zavičaj joj je se, ipak, nije odužio na valjan način, smatra publicista Đorđije Ostojić. Nema danas u Crnoj Gori nijedne javne ustanove koja nosi ime ove naše Jovanke Orleanke. Tek 2005. godine Udruženje ratnika i poštovalaca ratova 1912–1918. godine iz Pljevalja podiglo je dostojno spomen-obilježje Jeleni Šaulić Bojović, na starom gradskom groblju, gdje je i sahranjena. Na njenom spomeniku stoje riječi: „Jelena Šaulić Bojović, učiteljica, komita, vojvoda”.

Uprkos zvaničnom zaboravu, uspomena na ovu kako su je nazvali „Srpsku Orleanku”, živi u narodnom sjećanju, pjesmama velikog narodnog epskog pjesnika Radovana Bećirovića i mnogih anonimnih autora, povremenim napisima u štampi Srbije i Crne Gore, a najviše u usmenom predanju.


(KRAJ)

---