-
[...] Koliko je dotadašnja knez Miloševa usrdna politika prema Turcima, iskrena ili pritvorna, bila od polze i njemu i Srbima, lijepo se vidjelo tokom boravka u Razgradu, gdje ih je dočekao Ibrahim-paša, negdašnji ćehaja beogradskog vezira Abduarahmana. On je, kako se izrazio, sedam godina „jeo sa Srbia so i hleb“, više puta boravio u kneževom dvoru i poznavao skoro cijelu kneževu pratnju. Bila mu je čast da svojom muslimanskog usrdnošću uzvrati na kneževo mnogobrojno gostoprimstvo. U svim mjestima u Rumeliji, turske vlasti su pozivale hrišćane, poznate čorbadžije i sveštenike, da uveličaju doček srpskog vladara, a Srbi i knez su na njih ostavljali dubok utisak. Nije izostala ni kneževa darežljivost, ni prema Turcima ni prema hrišćanima, čime je stekao glas plemenitog i izdašnog velikodostojnika Carstva.

Varna je bila mjesto poslednjeg kneževog boravka u Rumeliji, bez vezira ali s gradskim zapovjednikom Hajrudin-pašom. Kneževa povorka smještena je u sultanovu palatu, počašćena raznovrsnim jelima od tijesta i riba, žestokim pićima i dobrim vinom, uz vlaške lautare. Poslije obilaska grada i novih sultanovih kasarni i topovskih utvrđenja, Srbi su se ukrcali na sultanov parabrod, na kojem je bila istaknuta, pored turskih i srpska zastava, i otplovili su za Carigrad. Većina, ako ne i svi srpski putnici, prvi put su vidjeli more i njime plovili. Utisak je da su se gosti prejeli, iako im je Hajrudin-paša savjetovao da manje jedu zbog mogućih problema na moru. Iznenada ih je zadesio jak vjetar, pa je sultanov brod „igrao na morskim talasima“ što je izazvalo mučninu i povraćanje kod svih putnika, kneza ponajviše. „Lađa se čas popne na dalgu (talas), kao na kakvu najveću kuću od tri kata, a čas opet spusti naniže tako da sam mislio da će svojim klinom udariti u dno mora, pa kad bi se lađa penjala naviše bivaše mi lakše, a kad pođe naniže, onda me veći strah obuzme“, zapisao je Aleksa Simić. Talasi su sve uskolebali i preplašili, a kada je brod zastao usljed omanjeg kvara, knez se nosio mišlju da se iskrca na kopno, ali je ponos nadvladao strah. Kada se iskracao na jaliji bosforskoj donio je odluku da se u Srbiju vrati kopnenim putem, budući da mu more nije bilo naklonjeno. Iako im je putovanje morem teže padalo od putovanja kopnom, knez je sa svojom povorkom stigao predveče istog dana na evropskoj jaliji Bosfora, u ljetnjikovac Husein-paše, 17. avgusta 1835. godine.

Husein-pašina palata bila je na jednom od ljepših mjesta na bosforskoj obali, poznatoj po imenu Emirgen, lijepa i spolja i iznutra i, što se srpskim musafirima posebno dopalo, elegantno namještena i zastrta divnim ćilimima, koje je Simić predstavio kao „lijepu prostirku kakvu donde nijesmo ni vidjeli“. Vezir je izdao nalog svom sarafu, bankaru, koji je nadzirao ljetnjikovac, da je srpski knez njegov gost tokom boravka u prestonici i da snosi sav trošak. Na raspolaganje su Srbima stavljeni nekoliko kajika, od kojih, najveći i najbolji, knezu.

Prvog dana boravka knez je posjetio uveče obližnju crkvu, u Balukliju, izvan grada, gdje je toržestvenim pjenijem „Dostojno jest, jako voistinu“ i besjedom protoprezvoitera lijepo dočekan. Knezu su rekli da su posjedovali haljinu srpske kraljice Jelene i poklonili mu grumen zlata sačuvan poslije njenog raspadanja.

Knjaz se s pratnjom nekoliko dana odmarao, a prvi koji mu je poželio dobar boravak u Carigradu bio je dragoman austrijskog internuncijusa.[...] Pošto je po protokolu uputio Porti pismeni izvještaj o svom osamnaestodnevnom putovanju, 19. avgusta, knezu su predstojale brojne posjete zvaničnicima, uvijek u pratnji miralaja Ćamil bega. U audijencijama knez je vodio dio svoje pratnje, ne uvijek ista lica, što je među njima izazvalo surevnjivost i zavist, posebno kod Alekse Simića, koji je kao ustavobraniteljski opozicionar želio sve da vidi i sve da čuje. Od Emirgena do sultanove i ostalih palata vozili su se četokaicima, a potom su im na raspolaganju stajali konji. [...]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

Ilustrovati sa fotografijom:

05- Aleksa Simić

---