Zajednički plan Pariza i Peterburga da zadaju udarac vrhovnoj vlasti Albiona na toliko udaljenom regionu, često izaziva ironičan podsmijeh, koliko on izgledao nerealnim. Poznata je anegdota, na primjer, u kojoj se govori o tome kako je Pavle pozvao kozačkog atamana Platova i kao uzgred se zainteresovao da li on zna gdje je Indija i odmah ga poslao na avanturistički put.
Istina, ideja koja se rađa u glavama političara, koji su navikli da upravljaju svijetom gledajući na globus, i izgleda ekstravagantno. Međutim, taj poduhvat nije podržavao samo fantazer Pavle, nego i ozbiljni analitičar Napoleon. Veliki Korzikanac u svojim proračunima, naravno, više puta je griješio, ali je ipak često bio u pravu.
Treba naglasiti da je vojnu silu u Bengalu činilo dvije hiljade engleskih vojnika i 30 hiljada Indijaca, obučenih po evropskim metodama vođenja rata. Pored toga, vjernost Indijaca uvijek je bila pod velikim znakom pitanja. I ne bez razloga. Nakon pola vijeka, poslije opisivanih događaja, 1857. godine, upravo su ti Indijci predvodili pobunu protiv engleskih kolonizatora.
Radi upoređivanja da napomenemo da je pod komandom atamana Platova, kojega je uputio Pavle u pohod u Indiju u svojstvu prethodnice, bilo 40 donskih pukova, tj. više od 20 hiljada ljudi. Drugo je pitanje koliko bi stvarno stiglo kozaka do Indije, imajući u vidu težak i nepoznat put i klimu. Napoleon je razmatrao mogućnost da on lično krene u Indiju na čelu ekspedicionog korpusa, namjeravao je da prođe preko Južne Rusije i spoji se sa ruskim jedinicama. Pavle i Napoleon su smatrali ako su Englezi mogli da pokore Indiju sami, onda zašto to ne mogu sa svojom silom da urade Rusi i Francuzi? Na kraju, ako je indijski projekat možda bio čista utopija, onda ne bi izazvao toliko uznemirenje u Engleskoj, zemlji, gdje obično panika nije u modi.
Postavlja se pitanje – zašto bi Rusija slala svoje kozake u Indiju radi male koristi? Rat sa Engleskom je pravio veliku štetu ruskoj trgovini i slabio joj i bez toga ne mnogo zdravu ekonomiju. Ako je za Napoleona uspjeh indijskog projekta označavao slabljenje Engleske moći, što je automatski omogućavalo Francuskoj da postane glavni gazda Evrope, onda se Pavle uključio u taj poduhvat zbog viteške časti. Glavni cilj cijele ruske spoljne politike u tom vremenu je bilo oslobađanje malog ostrva od Engleza u Sredozemnom moru. Jedinice Platova išle su u krstaški pohod protiv Albiona, ali veoma složenim i komplikovanim putem. Tačno je, pohod nije dugo trajao, od kraja februara do marta 1801.godine, kad je na putu stilo naređenje kozacima da se vrate kući, jer je Pavle I preminuo.
Napoleon se nije ni najmanje kolebao da su Englezi učestvovali u ubistvu ruskog cara. Ako pođemo od klasične formule „ko je imao koristi od toga?“, onda je Napoleon u pravu. Savez između Francuske i Rusije se momentalno raspao i samo su Englezi imali od toga koristi.
Ali bilo je i drugih zainteresovanih ličnosti za to. Bilo ih je mnogo. Skoro cijelo rusko plemstvo. Sledećeg dana poslije Pavlove pogibije u Peterburgu se nije moglo doći do šampanjca, jer su plemići veoma burno proslavljali smrt gospodara, koji nije za cijelo svoje carovanje kaznio nijednog podanika.
Narod nije pio šampanjac. Po sjećanjima gardijskog oficira Sablukova, svjedoka događaja te tragične noći kad su vojnicima sa straže predložili da donesu novom imperatoru da potpiše zakletvu, oni u početku nijesu pristali, zahtijevajući da im pokažu mrtvoga Pavla. Zavjerenici su, pokolebavši se, ipak pustili vojničku delegaciju u carevu spavaću sobu.
Na pitanje – jesu li sada spremni da daju na potpis zakletvu Aleksandru I, jedan od vojnika je tužno odgovorio: „Jesmo... jer mu je bolje da i on ne bude pokojnik. A uostalom, dodao je on, – svejedno je: ko nije pop, taj nije sveštenik!“
Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
(K R A J)

---