-PIŠE: MILICA KRALj

Nekoliko godina prije izabrane smrti, Bohumil Hrabal, češki pisac koji uz Jaroslava Hašeka pripada samom vrhu češke književnosti, rekao je:

„Zgražavam se zbog toga što još postojim na ovome svijetu. Užasnut sam time što sam za pedeset godina svoga pisanja smogao snage da napišem – ne čitav niz, već – nekoliko knjiga zahvaljujući kojima bih mogao da kažem, da ustvrdim da nisam badava živeo na ovome svijetu. Kada bi trebalo da te knjige složim po nekavom poretku, onda bi se na prvom mjestu našla moja prva novela, moj prvi angažovani rukopis, prvi rukopis koji sam potpisao, sklopio društveni dogovor sa čitaocima. Rekao bih da to nije, kako bi to možda mnogi pomislili, moj prvi, apsolutno prvi rukopis „Biser na dnu“, već novela „Strogo kontrolisani vozovi“. Tim sam rukopisom u samoj stvari rekao nešto veoma uopšteno, dobro poznato, poznato u cijelom svijetu. Bio je to, može se i tako reći, suludi protest protiv rata kao takvoga.“

„Svaki čovjek nosi u sebi okamenjenu stidljivost, naročito kad razmišlja o samome sebi, kada piše knjigu, a kada je knjiga napisana i pred čitaocem je – onda počinje nova sudbina te knjige, na koju pisac ne može da utiče. Mene više zanimaju knjige koje još nisam napisao. Htio bih napisati još jednu knjigu u kojoj bi bilo sve.“

Izgubivši kontrolu nad sopstvenom ravnotežom, Bohumil Hrabal poginuo je u Pragu 2. februara 1997. godine, u 83. godini života. Ostalo je nerazjašnjeno da li se ovaj pisac, legenda češke literature, namjerno ili slučajno previše nagnuo kroz prozor svoje bolesničke sobe, na petom spratu jedne praške bolnice, trudeći se da što bliže dobaci hranu jatu golubova, koje je u vrijeme boravka na ortopedskoj klinici svakodnevno hranio.

Bohumil Hrabal rođen je 28. marta 1914. godine u Brnu u Čehoslovačkoj, u vrijeme Austro-Ugarskog carstva. Proživeo je mladost u fabrici piva u Nimbruku, za vreme Masarikove republike. Nakon dolaska Njemaca, bio je prinuđen da prekine studije prava na Praškom univerzitetu. Počeo je da radi na željeznici postavljajući pragove na šinama. Diplomirao je nakon rata, radio je u osiguravajućem preduzeću, a kada je 1958. izvršena nacionalizacija, morao je da radi na likvidaciji svog preduzeća. Zatim je našao posao u željezari u Kladnu i tu je ostao sve dok u jednoj nesreći na radu nije dobio frakturu lobanje. Radio je i kao trgovački putnik, zatim kao radnik u stanici za otkup starog papira, i na kraju je dospio u pozorište, gdje je pomjerao kulise.

Pisac je postao tek 1956. godine, kada je objavio prvu knjigu „Govori ljudi“, a profesionalni pisac od 1962. godine.

Bohumil Hrabal je svojim knjigama stekao priznanje i popularnost ne samo u svojoj zemlji, već i u inostranstvu. Njegova proza, koju je sam nazvao „slomljenim riječima“, nije samo pripovijedanje, ona je i svojevrsna filozofija, poezija, ona je osnivač zbivanja, likova i karaktera, ona je hroničar ili hronika malog čovjeka, malog i velikog svijeta. Ironična, dirljiva i nostalgičn, njegova literatura je jedna velika hronika života u kojoj su pisani svjesni osjećaji, doživljaji i isustva, ali i donji tok podsvijesti.

„Ponekad mi se čini da bih mogao svoje tekstove razrezati makazama i ponovo ih slijepiti, kako je to uradio Džojs. To je Odisej. To je istovjetan put s mojim. Mogao bih sastaviti četiri djela, koji bi po obliku bili drugačiji, ali bi zajednički stvarali jednu cjelinu. I sam znam da pišem jednu veliku hroniku svog života. Moje knjige su moja slika u ponešto stiliziranom obliku. Ali tako je sa svakim književnikom. Ne piše li svaki pisac samo zato da bi se pisanjem obračunao sa samim sobom i sa svijetom koji živi, koji se nalazi oko njega?“

Bohumil Hrabal, legenda češke literature, nastavljač je hašekovskih tradicija. No, on nije samo ironičan, njegova djela su ujedno i dirljiva, lirična i nostalgična. Ali njegovo tragično osjećanje života sadrži i primjese humora.

Pisac koji je volio mjesta gdje ima dovoljno ljudi i gdje se zato, kao na strugu, obrađuje maternji jezik, gdje se proizvode nove riječi, brusi žargon i rastežu mitovi, gdje se ljudi kroz govor uzajamno ispituju ko su, šta su ili šta bi htjeli biti, iz bolesničke sobe osluškivao je gugutanje golubova. U jednom neimenovanom trenu napustio je pređašnji život i krenuo u potragu za svojim literarnim likovima.


(KRAJ)

---