-PIŠE: MILICA KRALj

Glavni ženski lik romana „Među usamljenim ženama“ italijanskog pisca Čezara Paveza objavljen 1908. ubija se u jednom torinskom hotelu uzevši preveliku dozu tableta za spavanje. I to će biti još jedna dodirna i neraskidiva spona između pisanja i života.

Pavezeova ruka zastaje sa pisanjem 18. avgusta 1950. i to pri ispisivanju rečenice: „Ja sam bolestan od svega ovoga. Ni riječi više. Djelo? Neću više pisati.“

Rođen 1909. u malom selu Santo Stefano Belbo, u dolini rijeke Belbo, veći dio života proveo je u Torinu. Ali sva iskustva koja je stekao potiču iz djetinjstva i rane mladosti koje je proveo na selu. Otuda ne čudi što su ambijenti njegovih pjesama vezani i za selo i za grad, ili „ grad na selu“ – kako je zapisao.

Od sedamnaeste godine počeo je da se priprema za „umijeće pjesnika“, sam sebi je pisao pisma i nedovoljno uspjele „ sutonaški intonirane pjesme“. Ta pisma govore o njegovoj potrebi da postane pjesnik, potrebi da se piše da bi se obezbijedilo, produžilo bivstvovanje.

„Iako je P. ubijeđen da umjetnost i život treba razgraničiti, da je pisanje zanimanje kao ma koje drugo, kao prodavati dugmad ili kopati zemlju, nikako mu ne uspijeva da svoju egzistenciju vidi drugačije do kao neku veliku predstavu koju on izvodi. (Iz pisma od 25. oktobra 1950. Pismo sebi).

Prva i za njegova života jedina objavljena zbirka pjesama „Raditi je zamorno“ pojavila se 1936. godine u periodu kada se Paveze već dvije godine nalazi na jugu Italije, gdje ga je prognao fašistički režim zbog svojih prijateljskih veza sa antifašistički orijentisanim intelektualcima. Vijesti koje su do njega dopirale o prijemu zbirke nisu bile najpovoljnije i samo su na muku izgnanstva dodale i breme neshvaćenosti. No, u godinama kada je italijanskom poezijom vladao hermetizam, pjesnički pravac „čiste poezije“ i apstraktnog jezika, Pavezeovi narativni, nepravilni i dugački stihovi, kao i „sirova stvarnost“ koju su evocirali, nisu mogli naići na neki veći odjek. Poetika koju je Paveze razvijao, pozivajući se na Vitmanove „Vlati trave“ i na domaće pjesničko nasleđe, vertige i verističkih pripovjedača s kraja prošlog stoljeća, tek je trebalo da nađe svoje mjesto u italijanskoj književnosti.

Nakon te prve knjige pjesama započinje 1937. svoje veliko djelo, dnevnik „Umijeće življenja“ koji će ispisivati cijelog života, kao i pisma prijateljima. Piše i objavljuje i kratke romane, a za knjigu „Mjesec i vatre“ dobija nagradu „Strega“.

Nakon završetka romana „ Lijepo ljeto“ koji je od svih svojih djela najviše volio, piše jednom prijatelju: „Vjerujem da poslije ovoga neću napisati nijednu knjigu“.

Pavezeova tematika, u kojoj značajnu ulogu igra dekadentnost, odvija se na više planova; sukob grada i sela i problem urbanizacije seljačke klase; ponovno otkriće pejzaža i seoskog svijeta kao osnove; staro porijeklo i mjesto idealizovane slobode naspram sprega gradske civilizacije; pokušaj da se pronađu zbijena značenja iz djetinjstva; nekomunikativnost i razmišljanja o smrti.

Cijelog života proganjali su ga strah i želja da bude neutoljivo voljen. Istovremeno svjestan svojih strahova trudio se da ih preobrazi u poeziju. Ako to ne bude uspio, rješenje je tu u blizini, spremno čeka na njega. Smrt i samo smrt.

Konstanci Dauling posvećuje antologijsku pesmu „ Doći će smrt i imaće tvoje oči“ – Ta smrt što nas saleće/od jutra do večeri, besana/i gluva, kao stara griža savesti/ili besmislena mana. Tvoje oči/biće uzaludna reč,/prigušen krik, muk.// Za svakoga smrt ima jedan pogled./Doći će smrt i imaće tvoje oči...“

Ako je književnost bila ono za čime je tragao, a žene njegova preokupacija, samoubistvo je bila njegova stalna misao. O tome još 1927. piše: „U osnovi svakog mog egzaltiranja skriva se vrhunska egzaltacija mišlju o samoubistvu. Oh, kada bih jednog od ovih dana imao snage da to učinim“.

U noći između 27. i 28. avgusta 1950. odlazi u jedan od torinskih hotela i uzima prejaku dozu praška za spavanje.


(NASTAVIĆE SE)

---