-PIŠE: MILICA KRALj

Hemingvejev stil je poseban: odsječne i kratke rečenice, koje se jedva dotiču međusobno, kolokvijalni jezik, surova malorječivost – svim tim postiže naročite efekte. U njegovoj prozi pripovjedač kao da stoji izvan događaja i kao da ih ne komentariše. Izbjegava se svako moralisanje, patetika i sentimentalnost. Književna kritika kao njegove posebne zasluge ističe unošenje novih motiva u litearturu i smatraju ga osnivačem kratke priče i neprikosnovenim majstorom male forme.

Vrlo oskudnom sredstvima, gotovo bez ikakve ekspozicije ili pripreme, Hemingvej objektivizira stvarnost u svojim kratkim savršenim prozama, odnosno prikazuje je onakvom kakvom je i primaju nesavršeni osjećaji posmatrača. Bazirajući dramske sukobe na nizu gotovo neznatnih detalja, on ne djeluje na čitaoca moralnom poukom, sveznajućim piščevim sudom, nego samom organizacijom materijala.

Veliku ulogu u kompoziciji njegovih priča ima dijalog. Psihološko nijansiranje dijaloga odvija se isključivo u kontekstu. U svim njegovim pričama njegovi junaci se nalaze sukobu sa svojom okolinom; katkada ti sukobi poprimaju neobično surove forme, pa su neki kritičari tumačili Hemingvejevo djelo kao „epopeju nasilja”, dok danas mnogi pisci tumače njegovu prozu kao očitavanje egzistencijalističke filozofije.

Hemingvej je izvršio veliki uticaj, kako na mnoge pisce svoje generacije tako i na evropsku literaturu nakon Drugog svjetskog rata. Brojni epigoni pisali su kratku novinsku novelu, koja je toliko danas u modi, ali bez njegovog razumijevanja ljudske psihologije, suptilne dramatičnosti i lucidnih opservacija, koje karakterišu njegova najbolja djela. I pored surove dramatike, njegove priče imaju i lirski karakter.

Svojim rivalima na književnom planu smatrao je pored savremenika Skota Ficdžeralda, Gertrude Stajn, Šervuda Andersona, čak i mrtve klasike.

Njegova stvaralačka kriza počinje 1952. godine kada je dobio Nobelovu nagradu za novelu „Starac i more“. Pritisnut teškim sjećanjima iz rata spas traži u senzacijama u ličnom životu – putuje u daleke i egzotične zemlje. Poslije toga, sem serije reportaža o borbama s bikovima, ništa vrednije nije objavio. Počeo je da se plaši svega i da sumnja u svakoga. Postao je nalik matadoru iz svojih priča koji se iznenada uplaši pred bikom i ne zna kako da se spasi.

Često spominje samoubistvo. Njegova supruga Meri pokušava da mu pomogne. Smjestila ga je na kliniku gdje je podvrgnut elektrošokovima kako bi se smirile njegove abnormalne reakcije. Nakon kratkog poboljšanja napušta kliniku, ali sa strahom da su elektrošokovi poremtili njegovo pamćenje i uništile dragocjene uspomene. Kao izraziti autobiograf nije mogao da zamisli da opiše nešto što nije doživio. Krajem januara 1961. vratio se kući iz bolnice da dovrši knjigu o životu američkih književnika Skota Ficdžeralda i Gertrude Stajn u Parizu 20-ih godina. Iako je rukopis završio ranije, nakon boravka u bolnici jedva uspijeva da sredi svoje bilješke. „Ne mogu da pišem, ponavlja očajno. Nema razloga da i dalje žiljim! Mogao bih da okončam ovu farsu!“ Bilo je očigledno da hitno treba da se vrati na kliniku. Ali kada su došli da ga odvezu do aerodroma iznenada se okrenuo, utrčao u kuću i gurnuo metak u jedan od svojih čuvenih karabina. Bliski prijatelj mu je oteo pušku. Sledećeg dana pokušali su ponovo da ga odvedu do bolnice. Bio je miran dok su lijekovi djelovali, ali je nakon dejstva lijekova pokušao da otvori vrata aviona. Zadržali su ga. Kad je avion sletio pokušao je po treći put da se ubije, bacivši se na propeler motora koji bi ga isjekao na komade, isti prijatelj ga ponovo sprečava.

Par mjeseci kasnije puni karabin i uspijeva u svom naumu.

Svoju sliku o svijetu i čovjeku u tom svijetu, formulisao je već u 27-oj godini: „Svijet je tako pun tolikih stvari, da sam uvjeren da bismo svi morali biti sretni kao kraljevi. A koliko su stvarno sretni kraljevi!?”


(NASTAVIĆE SE)

---