-PIŠE: MILICA KRALj

U čitulji objavljenoj jula 1961. u ondašnjoj „Pobjedi”, povodom smrti Branka Banja Šaranovića, pisalo je:

„Petog jula tragično je završen jedan život. Koliko je tiho i neprimjetno prolazio kroz dane i vrijeme, toliko je bio osoben i drag za sve one koji su se s njim bilo kada sreli. Lijepa nenapisna i nedovršena knjiga života ostala je otvorena.”

Branko Banjo Šaranović rođen je 1922. godine u selu Potkraj pored Danilovgrada. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Danilovgradu, a višu gimnaziju u Podgorici. Filozofski fakultet završio je u Beogradu i radio je kao profesor književnosti na Cetinju, Ivangradu i Andrijevici. Nekoliko generacija učenika u tim školama biće mu zahvalne za ono što je učinio za njih uvodeći ih u svijet literature. Njegovi učenici bili su i književnici Dragiša Madžgalj i Danilo Kiš, za koje je prorekao da će postati poznati pjesnici, ali da će se za Kiša dalje čuti.

Izdavala su ga izdajnička cetinjsko-ljetnja popodneva, kad bi poslije bujne kiše iznenada sinulo sunce, a on pod kišobranom sam – samcijat dugom Njegoševom ulicom! A ko i da se pridruži „Gromovniku!” jednom sam vidio s njim Lalića, drugi put Janka Đonovića i nešto mlađanijeg Radonju Vešovića. Pokatkad bi ga privukla neobična figura Marka Đonovića i nešto divljih stihova u njoj. Kad bi se na ondašnjem jugoslovenskom prostoru pojavila kakva značajna knjiga, niko o njoj ne bi smio pisnuti prije njega, jer bi uvijek pogriješio.

U prstima je nosio sjaj Milunovićevog žutog kolorita i ljubotinjsku noć duvanskog zifta Petra Lubarde.(...) Danas, čini mi se, svaka jesen miriše na Banjova polimska i potarska drumovanja, kad se pregonio s mjesecom i šljiv-bratijom „s kraja na kraj sela i nebesa.”

O njegovim kvalitetima mnogo se govorilo. Svi su očekivali da će on moći i htjeti da napravi ozbiljna djela na području literature. Savremenici i prijatelji su ga smatrali klasikom usmene književnosti jer je nakon njega ostala samo usmeno kazana riječ.

Banjov prijatelj i jedan od najpouzdanijih svjedoka o životu ovog pjesnika i prozaiste bez književnog djela, književnik Božo Bulatović navodi:

„U Beogradu, u Prištini, u Sarajevu, u Nišu, u Novom Sadu, u svim krajevima Crne Gore – među piscima, pjesnicima, studentima i čobanima, radnicima, akademicima, guslarima, pijancima, političarima – danas se često kao i ranije, pominje ime čudnog i čudesnog čovjeka. On je bio i ostao neodgonetka i zagonetka, vodič i zbunitelj, pisac i kritičar, stvaralac i boem. Sve je bio sem građanin, sve je volio sem štrik, peglu, bezbojnost, kukavičluk, farisejstvo.

Uticao je na savremenu književnost i više nego eminentni teoretičari i kritičari, ostavio je trag pjesnika i prozaiste više nego neki koji su izdali sabrana djela...” U Šaranovićevoj knjizi „Teme- književna zaostavština” koju je posthumno 1967. objavila njegova porodica, u jednom notesu zapisao je:

„Najlepše se mre na konopcu, a i obješenik je lijep, sačuva čelo i lice da ga mogu cjelivati pokajnice.”

Za sobom je ostavio preko 20 hiljada zapisa, ogromno jezičko blago, sa hiljadama zapisa, aforizama, sintagmi iz „glave naroda”, riječima kakvih nema u standardnim rečnicima. Dio tog blaga objavio je književnik Božo Bulatović u knjizi „Tihi gromoglasnik” 1996. godine.

Mnogi njegovi učenici i prijatelji znali su stihove koje je u pijanstvu govorio: „Prođe ljeto, prođe zima,/ mene ništa ne zanima./ Sve što me je zanimalo/ sve je bilo i pasalo/”.

Dok je službovao na Cetinju, postoji priča, da se zaljubio u jednu devojku, učenicu gimnazije:

„Ne daju njeni! Imaju pravo. Sa njihovog i svačijeg pendžera vidi se jedno te isto: Banjo pije, Banjo ide pocijepan, nije to zet ni za jednu kuću.”

Nakon svih lutanja po Srbiji i Crnoj Gori, Banjo se u rano ljeto 1961. vratio u selo Potkraj u očevu rodnu kuću. Bez posla, nepotreban.

Lutanje je završeno.

U notesu je ostalo zabilježeno: „Vijario se po Crnoj Gori”.

Petog jula 1961. godine u pet časova u ranu zoru, Banjo je pogledao očevu kuću i ustanovio da odraslih u kući nema i da djeca još spavaju. Možda se za tren pokolebao – pošto je isjekao lijevu šaku, a onda shvatio da na taj način smrt dolazi sporo, isuviše sporo.

Iznad kućnog ognjišta, sredinom veriga, zavezao je omču.

„Samoubistvo je sveti čin”, rekao je povodom samoubistva Jesenjina i Majkovskog.


(NASTAVIĆE SE)

---