Li Tai Po, najpoznatiji kineski pjesnik, zbiljski je posegnuo za rukovetom mjesečine i, hodeći noćnom mjesečevom stazom, zašao s drugu stranu neba. Sa mrežom u ruci pokušao je u riječnim talasima da uhvati mjesečev odraz kako bi zauvijek zadržao „pokretnu sliku vječnosti u oku noći”.
Možda i zato što je čitavog svog burnog života bio usamljenik: „Nemam brata ni drugara na tom svijetu, pa – šta znam!- ispod rascvjetalih grana sjedim s čašom vina sam./O, Mjeseče, brate dragi, hajd večeras sa mnom pij!/Čašu podižem visoko: Mjeseče u zdravlje tvoje!/Veseljaci smo nas troje – moja sjenka, ja i ti”. (Usamljena pijanica)
Li Tai Po rođen je negdje između 699. i 701. ili u Sijabu ili u Turkestanu, a možda u nekom drugom mjestu dok mu se porodica iz tih oblasti, koje su nekoliko decenija ranije osvojili Tibetanci, prebacivala u Kinu.
Pjesme počinje da piše kao dječak, prvu „Svjetlosno svitanje” u četrnasetoj godini. Nemirnog i radoznalog mladića privlače daljine i on sa 20 godina odlazi u daleke krajeve, družeći se sa pustinjacima i osobenjacima i proučavajući neobične ptice. Poslije planina luta dalekim prostranstvima planine poput nekog viteza–lutalice štiteći slabe i nejake koje susreće. Braneći druge i sebe od onih koji su ga na njegovim mnogobrojnim lutalačkim putevima napadali, nije oklijevao da upotrijebi mač i da njime, po svjedočenju jednog svog prijatelja, probode neprijatelje.
Neprestano piše pjesme i glas o njegovoj pjesničkoj vještini počinje da se širi. Bogataši i budistički sveštenici za hramove naručuju od njega prigodne stihove za koje dobija pozamašan novac od koga može dobro da živi, ali i da pomaže svoje prijatelje. Sa dosta novca on živi rasipnički, lutalački, i uz put, 726. sklapa prvi od svoja četiri braka. Sa tri žene imao je djecu. Iako je za sve te godine pokušavao da dobije neki ugledniji službeni položaj, to se nije desilo. I pored slave uglednog pjesnika i novca koji je zarađivao i nemilice trošio, nikada neće imati sopstveni dom. Godine 744. postaje član Han-Lin akademije u Čang-anu.
Njegov nemirni duh bez prestanka će ga voditi od taoističkih usamljenika tj, besmrtnika do gostoljubivih mecena. Po uzoru na carska hodočašća, peo se i na T` aj–šan, najvišu planinu istočne Kine. U to vrijeme biva predstavljen caru i uvršten među dvorske pjesnike, ali nije bio udostojen i nekim poželjnim poslovnim činom.
Njegovo nekonvencionalno ponašanje, međutim, ubrzo daje povoda suparnicima da ga odatle istisnu. Oklevetan kod cara Min-Huang-tija, biva primoran da napusti dvor. Zbog navodnog sudjelovanja u zavjeri protiv cara osuđen je na smrt. U zavoru ostaje nekoliko mjeseci, ali mu je kazna zamijenjena progonstvom.
Od tada datira i njegov nadimak „prognani besmrtnik”. (Vjerovalo se da besmrtnici koji se na nebu loše ponašaju bivaju po kazni prognani na zemlju, da tu žive neko vrijeme, kao čudaci, odnosno „poklisari trideset šestorice nebeskih vladara”.) Ubrzo je pomilovan.
Piše pjesme u kojima izražava neutoljivu žudnju za daljinama, za putovanjima. U Ho-nanu upoznaje se sa pjesnikom Tu Fuom, čija slava još nije na vidiku, i koji će mu, kao poštovalac i prijatelj posvetiti niz pjesama. To je, inače Li Poov najplodniji period; u kome se, takođe, sve više bavi ranom taoističkom filozofijom, kao i alhemijom.
U svojim pjesmama Li Tai Po pjeva o vinu, ženskoj ljepoti, o prolaznosti života, o prijateljstvu, ratu i magiji kineskog prostranstva. Godine 762. već smrtno bolestan povjerava svoje preostale rukopise jednom prijatelju.
Li Po je očaravao koliko svojim pjesmama, najčešće munjevito improvizovanim, toliko i svojom ličnošću.
Li Po je pjesnik pesimističkih osjećanja i tjeskobnih elegija iz progonstva, vječni putnik i smjeli zagovornik pustolovine. Nije sumnjao u svoj pjesnički poziv i ostao je do današnjeg dana najslavniji kineski pjesnik.
Buntovne prirode, i slavljen i proganjan, u i nemilosti i obasipan počastima, Li Po 762. godine ulazi u nemirne rječne talase čija ga vrtložna matica odvlači sve dalje i dublje... u Beskrajnu čistotu, šireći ruke i grleći mjesečev odraz.
Piše: Milica Kralj
(Nastaviće se)